Prijelomni trenuci: akrobacije

Boris Kožuh

Najkraći mogući opis mog umijeća u najranijem periodu bavljenja jedriličarstvom je: »sasvim prosječna tehnika pilotiranja i odlična tehnika jedrenja«. To je bilo dovoljno za ono najljepše: lutanje među oblacima. Bilo je to vrijeme, kad se u većini klubova još nisu radili preleti. U splitskom klubu je malo koji pilot preletio i onaj najkraći prelet od 50 km za srebrnu C značku.

A o akrobacijama na jedrilicama se nije u klubu ni razgovaralo. Na velikom mitingu za 250. godišnjicu Alke s tri  jedrilice smo sinkrono kružili u jednom krugu pet-šest minuta, i jedan po jedan sletjeli. To je bilo sve što smo mogli pokazati o jedriličarstvu. Jedino jednom smo vidjeli nešto više od mirnog leta. Učenici smo već bili u internatu na aerodromu, ali klub nije pravovremeno dobio školski dvosjed Letov 22. Da nas zadrže na aerodromu, svaki dan smo dobili po jedan let na teškom dvosjedu Ždral. I konačno je došla obavijest o dodijeljenoj jedrilici Libis 17. Još istog dana je nastavnik Vladimir Vadla doletio u šlepu s Libisom u Sinj.

Od radosti je, prije slijetanja, napravio dvije petlje. Mi smo bili zadivljeni, ali naš nastavnik je dobio opomenu. Za mene takva situacija u vezi akrobacija nije bila nikakav gubitak. Moj se organizam, prije svega želudac, odlučno branio pred naglim manevrima u zraku. Najviše što sam mogao uraditi bio je prevučeni let s Vajom i čekanje, da jedrilica sama klone kljunom prema zemlji. Sam sam sebi rekao: »Za mene nisu akrobacije«. To je tada bilo vrlo lako odlučiti, jer se ionako nije smjelo. Tako su prolazile godine u »letenju ravno pred sebe«.

Jedne godine smo pozvali u goste pilote iz aerokluba Češke Budjejovice. Matko Raos i motorni piloti iz našeg kluba su se zaželjeli akrobacija, a u češkim su klubovima imali akrobatske avione Zlin 26. Njihov najbolji akrobatski pilot, nastavnik i inspektor Aleksandr Kubovec je spomenuo, da bi došao u Sinj, ali ne želi besposličariti u gostima. Doći će, ako mu damo bar dva učenika za akrobacije na jedrilicama. Pristali su Matko Raos i Nediljko Ivačić. Ali kada je gost došao, pokazalo se da ni Matko ni Nediljko, zbog drugih obaveza nemaju vremena. Svjetski as je došao, a mi nemamo ni jednog jedinog učenika! I što sam mogao – stisnuo sam zube i preuzeo ulogu »žrtvenog janjeta«. Prvog smo dana poletjeli na jedrenje i nakon povratka u zonu na tisuću metara počeo je informativni akrobatski let. Pokazalo se, da Aleksandr nije samo odličan akrobatski pilot, već još bolji učitelj. Svaki pokret komandi je opisivao riječima, tako da nisam imao najmanje dvojbe što treba raditi i zašto baš tako. I za divno čudo, žrtveno janje (dakle ja), se u jednom jedinom letu pretvorilo u obožavatelja akrobacija. Znam da nikad neću dostići svog učitelja, ali od tada s velikom radošću jedrilica i ja radimo akrobacije.

Znali smo, da Aleksandr i njegov prijatelj František Bartoń prvi i jedini na svijetu lete s dva Blanika akrobaciju zvanu »zrcalo«. Jedne večeri palo je pitanje, kako se leti zrcalni let. Aleksandr je počeo pričati, ali je zastao u pola priče: »Ma što ću vam pričati! Nađite još jednog Blanika, Franta i ja ćemo vam to pokazati ovdje u Sinju«. Odmah je nazvao u Češku i nakon dva dana je František već doletio putničkim avionom iz Praga na splitski aerodrom. Drugog Blanika su imali u Mostaru, i mislili – sasvim u našem stilu – lako ćemo! Bilo je ljeto i stabilno vrijeme. Imali smo tri dana lijepog vremena za prelet Blanika iz Mostara. Ali ne! „Dosjetili“ smo se, tek zadnjeg dana, da imamo samo jednog Blanika!

Svjetski asovi su došli, a mi nemamo drugog Blanika! I kao da je atmosfera znala o čemu se radi i pokušala nam pokvariti plan. Tog je jutra padala kiša na cijelom području od Mostara do Sinja. Imali smo sreću, da je mostarski upravnik bio ozbiljniji od nas i da je poznavao mnoge ljude u mjestima između Mostara i Sinja. Nekoliko sati telefonom je provjeravao situaciju na trasi, i u povoljnom trenutku se uspio provući sa zapregom između oblaka. U zadnjem trenutku nam je spasio čast. Nakon kratke pripreme su pred očima brojne publike poletjele dvije zaprege. Baš je tog dana bio svečani zaključak hrvatskog aero relija, pa su na aerodromu bili svi najbolji hrvatski piloti. Kad su zaprege već dosegle visinu za otkačivanje, Matko Raos se dosjetio da bi za dokumentaciju trebalo iz Cessne snimiti zrcalni let. Javio je jedrilicama, da ne otkačuju i pričekaju dok avion sa snimateljem ne poleti i dođe na njihovu visinu. Iz Blanika je došao kratak odgovor: »Kasnije ćemo poletjeti još jedanput i prikazati zrcalni let za snimanje«.

Nakon slijetanja su se pripremili za drugi let, i ponudili upravniku Matku, da može sjesti u drugu kabinu donjeg Blanika.  U Blaniku, koji je u zrcalu donji, mogu biti dva pilota. U gornjem Blaniku, koji leti na leđima, ne smiju biti dvojica. Jedrilica Blanik ima takvo ograničenje. Bez trenutka kolebanja Matko je prihvatio. Istovremeno je poletjela i Cessna za snimanje. Kad je završio taj let, piloti su još jednom poletjeli i uzeli u kabinu i predsjednika kluba. Tako je i Goran Kovačević okušao zrcalni let. Nakon tog leta smo namjeravali spremiti jedrilice i završiti s letenjem, kad su nas češki piloti zaustavili: »Ma čekajte, a Boris? Njegova je zasluga da smo ovdje, on nas je doveo, pa letimo još i za njega«. Tako se prvi i jedini put na svijetu zrcalni let četiri puta letio u jednom danu.

Od tada sam napravio stotine petlji i raznih valjaka po zraku. Radim petlju s visine zemlje, iako je to na prvi pogled opasno. Pitao sam svog učitelja akrobacija Aleksandra (nakon što sam već napravio dvadesetak takvih petlji) što on o tome misli. Jedino on mi je dao odobravajući odgovor. Rekao je: »To je u redu, ali uz tri uvjeta. Prvi uvjet je, da znaš odlično izvoditi petlju na visini, drugi, da je blizu zemlje izvodiš s rezervom brzine i treći, da te nije strah zemlje ispred kljuna«. Ovo sa strahom nije mislio onako općenito, već konkretno – paniku. Neki strah od zemlje je nužan svakom pilotu. Kad radiš petlju na visini, prije najviše točke moraš zabaciti glavu što je moguće više unazad, da što prije ugledaš iz leđnog leta zemlju. Ali zemlju vidiš kao i obično – vrlo, vrlo udaljenu (kao na jedrenju). Kod takvog pogleda ne može te obuzeti panika zbog toga što je zemlja iznad glave. Ali u petlji započetoj s visine zemlje, nakon najviše točke, pilot odjednom ugleda ispred sebe zemlju, a visina je manja od sto metara. Nekoliko trenutaka vidiš samo zemlju i ništa drugo. Zemlja zauzima cijeli vidokrug i približava se vratolomnom brzinom. Kada letiš okomito ka zemlji, ne smiješ podleći naglom napadaju straha i ne smiješ u panici povući palicu prenaglo k sebi. Želja što prije prekinuti pikiranje prema zemlji je jaka, ali joj ne smiješ podleći. Tada bi takva petlja doista mogla biti jako opasna. Sjećam se jednog pokušaja petlje u Livnu. U pikiranju sam dobio potrebnu brzinu, i na visini pet metara iznad zemlje pogledom provjerio brzinomjer. Sve je bilo kako treba, ali su ispod mene iz trave strčali metar visoki drveni kolci za vezivanje živine na ispaši. U tom sam trenutku rekao sebi: »Znaš što radiš, ali što ako napraviš neku grešku? Teren nije čist, odustani!« I odustao sam. Dragi čitatelju, očekujem tvoju pohvalu za taj čin.