Tandem Tutor na našem nebu

Bez modro bijele Olimpije, sam se osjećao kao ptica bez krila. Pregledavao sam internet i slučajno ugledao fotografiju dvosjeda, koja me neizmjerno privukla.

Nisam znao da takve jedrilice još lete. Nisam ni slutio da ću kasnije i sam imati takvu. Bila je to fotografija engleske jedrilice Slingsby T-31. Iste zime se pojavio i oglas za prodaju. Na aerodromu Husband Bosworth je grupa jedriličara imala tu jedrilicu i ponudila je na prodaju. U oglasu je pisalo da je u dobrom stanju i da ima važeću potvrdu o plovidbenosti. Dogovorio sam se s prijateljem Ludkom Klugerom iz Češke da je kupimo zajedno, jer sam iz iskustva znao da ne mogu sve sam. Novac sam odmah poslao u Englesku zbog straha, da jedrilicu ne prodaju drugom kupcu. Danas znam da je strah bio suvišan, jer ima malo takvih zanesenjaka. Dok sam se dogovarao za put u Englesku, pojavio se još oglas za jednosjed EoN Olympia 463. Vidi, vidi, pomislio sam, opet Olimpija. Cijena je bila samo tisuću funti. Jedrilica za tisuću funti ! U mojoj se glavi umjesto pitanja “kako to kupiti“ pojavilo pitanje „kako to ne kupiti, kad se nudi za samo tisuću funti“. Nisam mogao odmahnuti rukom i praviti se da nisam oglas ni vidio. Pošto sam našao partnera za dvosjed, mogao sam si priuštiti još i tu Olimpiju. Tako smo Saša i ja otišli u Englesku po dvije jedrilice. Najprije smo došli na aerodrom Husband Bosworth. Tamo nas je čekao lijepi dvosjed T-31 Tandem Tutor. Ta je jedrilica imala više imena: prvo ime je bilo Tandem Tutor, zatim je dodana oznaka T-31, kasnije T-31A, a za jedrilice izrađene za britansku vojsku T-31B. U RAF je jedrilica dobila ime TX Mk3 Cadet. Ali ni tu se nije završilo. Za Australiju je bila izrađena jedna jedrilica s povećanim rasponom i dobila ime T-35 Austral.

Naša jedrilica s vojnom oznakom 903 je dugi niz godina služila za školovanje omladine u RAF Air Cadets. U knjižici jedrilice je ukupan broj letova zapisan brojem s pet znamenaka. U dokumentaciji smo našli originalni dopis, kojim su se naročito pohvalili prijašnji vlasnici. To je bila dozvola štaba RAF, da na jedrilici mogu ostati originalne vojne oznake. Prije kupnje smo željeli jedrilicu iskušati u letu, pa smo je sastavili i odvukli na start. Vlasnici su otezali s letom ali smo vrlo brzo shvatili o čemu se radi. Čekali su na jeftinije polijetanje pomoću vitla. Kad smo im rekli, da nećemo čekati i da ćemo sami platiti šlep avionom, za pet minuta smo već bili u zraku. Let nas je zadovoljio, rastavili smo jedrilicu i iste smo večeri već bili u Londonu kod vlasnika Olimpije 463.

Kad je na aerodromu Otočac Tandem Tutora vidio slovenski jedriličarski inspektor Gorazd Habjan, ushićen je uskliknuo: »Savršeno! Ova je jedrilica pravi pravcati festival zračnog otpora. Morali bi je vidjeti svi studenti aerodinamike«. Vuču pomoću automobila smo s Tandem Tutorom prvi put izveli u Sinju. Tamo je naš tim dobio odličnog vozača za vuču. Kao protiv uslugu sam ga naučio letjeti s jedrilicom i to je bio moj prvi učenik na tom dvosjedu. Kao pilot helikoptera je sve naučio već nakon dva ili tri leta. I moje ostale učenike iz splitskog aerokluba sam naučio polijetati uz pomoć automobila. Nažalost je idila povijesnog letenja trajala manje od tjedan dana. Operator aerodroma, tada već sinjski aeroklub, nam je iz zavisti zabranio izvođenje takvih polijetanja.

Do kraja te godine je Tandem Tutor ostao na aerodromu Livno. Tamo sam izveo osnovno školovanje za jednog jedinog učenika Aleša Bardorfera iz Ljubljane. Zbog kratke smo uzletne staze polijetali u aerozaprezi. Alešev prvi samostalni let nam je ostao u nezaboravnom sjećanju. U četvrti zaokret sa zapadne strane je došao onako kako sam ga učio, s velikom rezervom visine. Do tog trenutka je let bio svakodnevan. To znači, odlično i sigurno letenje te pravilna konstrukcija školskog kruga. Nakon četvrtog zaokreta se dogodilo! Za trenutak mi se pričinilo da sam se vratio u pedesete godine, kada su u Livnu splitski i sarajevski jedriličari svake godine organizirali ljetni kamp. Aleš je nagnuo jedrilicu na lijevo krilo, dao suprotnu nogu i sigurno i tiho sletio s idealnom glisadom. A zašto s glisadom kad Slingsby ima zračne kočnice, koje su uz to i vrlo učinkovite? Ali Aleš je odabrao glisadu, što i priliči povijesnoj jedrilici iz 1950-ih godina. Glisadu ga uopće nisam učio, pokazao sam mu je u jednom letu na velikoj visini na termici s Blanikom. Kad zatvorim oči, još i danas vidim to slijetanje. Sam često slijećem glisadom, ali je sa zemlje desetljećima nisam vidio. Kao u davna vremena ulazak u školski krug smo javljali bez radija. Bilo je dovoljno viknuti preko ruba kabine, “Slingsby u školskom krugu”. To se na startu dobro čulo.

Tandem Tutor je letio i u Sloveniji. Prvi put smo ga pokazali na skupu povijesnih jedrilica u Postojni. Aleš je bio na prvom sjedištu, a ja na drugom. Aplauz nakon slijetanja je bio prijatan, ali ustvari ga je dobio Aleš, jer sam njemu prepustio komande. Kasnije smo letjeli s T-31 na aerodromima Podpeč i Bovec. Svi, koji su bili tada na aerodromu, su okušali letenje najstarijom jedrilicom koju su do tada vidjeli. Tandem Tutor se pokazao  izvrsnom jedrilicom za zabavu, ali dokazao se i u jedrenju na padini i termici.

Nakon nekoliko godina mi je palo na pamet napraviti rekordni prelet s T-31. Na engleskim jedriličarskim forumima sam postavio pitanje, koji je najduži zabilježen prelet. Dobio sam različite odgovore, ali nitko nije spominjao više od pedeset milja. Tada sam postavio sebi visoki cilj: “Pokušati ću s preletom od sto milja!” Najduhovitiji odgovor moram posebno spomenuti i opisati. Treba napomenuti da drugi pilot ne vidi nebo iznad sebe. Tandem Tutor ima krila na baldahinu visoko iznad trupa: krilo je poput krova nad stražnjim sjedištem. Jedan Englez mi je napisao: „Ne mogu vam pomoći s onim što pitate, ali imam ovdje jedan mali poklon za vas – termičko računalo doleta za T-31. Računalo je vrlo jednostavno: „ako vidite kumulus iz stražnje kabine, ne letite prema njemu jer je predaleko“.

Za let dugačak stotinjak milja izabrao sam Livno i padinski let po buri duž Kamešnice i Dinare. Prelet na cilj s povratkom po padini je u Livnu moguć u ukupnoj dužini skoro sto milja. Poletio sam i krenuo prema jugu do najvišeg vrha Kamešnice. Greben od ovog vrha prema sjeverozapadu do kraja Dinare nije dovoljno dug za prelet od sto milja. Morao bih produžiti liniju leta na svakom kraju grebena, koliko je god moguće. Umjesto da malo istražim područje usponih struja na južnom kraju padine, nepromišljeno sam odmah u prvom pokušaju otišao predaleko i izgubio svu visinu na povratku do padine. Sletio sam u polje, a samo stotinjak metara visine mi je nedostajalo, da uhvatim dizanje i produžim let. Tako se prelet od sto milja neslavno završio nakon manje od deset milja. Imao sam cijeli dan na raspolaganju, mogao sam se za početak zadovoljiti s preletom od 80 milja, a zatim pokušati to produžiti na sto.

Druga mladost Tandem Tutora se nakon Livna naglo prekinula. Zamijenio je suvlasnika, kojemu je bilo važnije gledati slavnu jedrilicu u svojoj radioni, nego vinuti se s njom nebu pod oblake. A ja sam potpuno suprotan slučaj. Nemam ni vremena, ni novca, ni prostora za obnovu povijesnih jedrilica. Želim letjeti s njima. I to ne samo dva-tri leta godišnje na sletu povijesnih jedrilica. Ne, ja želim letjeti svaki dan. Letio sam na skoro svim modernim jedrilicama (s izuzetkom najnovijih iz posljednjeg desetljeća). Pretjerano bi bilo kad bih rekao da su za mene skoro sve jednake. Ali let-dva s jedrilicama kao što su Ventus, Discus, ASH-25 ili Nimbus-3 mi je dovoljno. Mene više zanima uporna borba za svaki metar visine, kako bih se uopće mogao vratiti na aerodrom s jedrilicom koja ima finesu 25, nego stotine kilometara preleta kroz lagana dizanja u jedrilici koji ima finesu 60. Više mi znači nekoliko sati u Olimpiji na preletu do 200 kilometara nego da za to vrijeme preletim 500 kilometara u modernoj jedrilici.

Novi suvlasnik započeo je obnovu Tandem Tutora s velikom revnošću, ali sa malo upornosti. Koraci su bili toliko mali da bi prošlo pola stoljeća da jedrilica ponovno poleti. Tako je naš dvosjed  čekao u svojoj prikolici na obnovu, koja nikako nije napredovala. Prije dvije godine je obnovu preuzeo svjetski poznati majstor Jiři Lenik. Na krilima su već nova platna. Mnogi metalni dijelovi su izgubljeni. Kutija, u kojoj su bili pohranjeni, je nestala s ovog svijeta. Ako bude sreće ovu jesen će se dvije jedrilice iz tvornice Slingsby zajedno vinuti u zrak u Sinju: Tandem Tutor i njegov mlađi brat Skylark-2.

Još jedna zanimljivost vezana je za jedrilicu T-31. Skoro svaki dan otvaram stranicu s engleskim oglasima za jedrilice. Oglas za T-31 vidio sam još nekoliko puta. U jednom oglasu je bio čak i motorizirani Tandem Tutor (Moto T-31). Čitav kljun, uključujući i prvo sjedište, preuređen je u motorni dio, dodani su glavni kotači i stražnji kotač, i odjednom se na fotografiji pojavio avion jednosjed.

Iz daleka i u polumraku ljetne večeri izgledao je skoro kao mlađi brat čuvenog aviona Po-2. Zapravo mu je nedostajalo samo donje krilo.

Neko vrijeme sam se dopisivao s vlasnikom. Nikad ne bih kupio takvo nešto za sebe jer mi smeta buka motora. Još više mi je strano kupovati energiju na benzinskoj stanici. Više volim skupljati tu energiju u usponim zračnim strujama. Godinu ili dvije kasnije, opet sam našao oglas za običan T-31. Čak i kad nemam namjeru kupiti, rado pitam za detalje. Dopisivao sam se i s tim vlasnikom, ali ono što mi se najviše svidjelo bio je njegov zahtjev, koji je postavio kupcima. Svima je napisao: “Prodati ću vam jedrilicu samo ako obećate da je nikada nećete pretvoriti u Moto T-31.”