U Sinj će doći i svjetska prvakinja

 Razgovor sa svjetskom prvakinjom je obavio Niko Slana a objavljen je na Opensoaring.com, foto Niko Slana, video Youtube

Malgorzata i Swift – stvoreni jedan za drugog

Već smo pisali o rekordnoj vuči automobilom na aerodromu Biała Podlaska u Poljskoj. Prije nekoliko dana javio se Jiri Lenik i obavijestio nas o službeno dostignutim visinama s loggera:

Jiří Leník – češki rekord, a također i svjetski rekord 1223 metra,

Boris Kožuh – slovenski rekord 1177 metara,

Jaroslav Florian 1050 metara (u šali smo govorili: »rekord Morave«),

Niko Slana 1024 metra (u šali smo govorili: »rekord Ljubljane«) i

Malgorzata Margaňska – poljski rekord 822 metra.

Poljska jedriličarka i višestruka svjetska prvakinja u akrobacijama na jedrilici bila je na aerodromu Biała Podlaska sasvim slučajno. Nije uopće ni znala za naše pokušaje postavljanja rekorda. S velikim interesom je sjela u jedrilicu Zlin 24 i oduševila nas akrobatskim programom. Za Opensoaring napisala je nešto više o sebi i svojoj sportskoj karijeri.

“Moja obitelj ima vrlo dugu zrakoplovnu tradiciju. Moj djed po majci bio je vojni pilot i instruktor letenja u Vojnoj zrakoplovnoj školi Dęblin. Otac je po struci zrakoplovni inženjer koji je sa svojom grupom stvorio Swifta i Foxa. Da, zrakoplovstvo je uvijek bilo prisutno u našoj obitelji. Da bi izradio avion otac je doslovno rušio zidove u kući.

Tri godine nakon mog prvog leta, na jedriličarskoj sceni se pojavio akrobatski Swift 1991. godine. Za mene su se otvorila velika vrata čudesnog svijeta akrobacija. Na Svjetskom akrobatskom prvenstvu u poljskom gradu Zielona Góra većina ekipa je nastupila na vlastitim akrobatskim jedrilicama. Nikada nisam vidjela toliko različitih akrobatskih jedrilica na jednom mjestu.

Tada je svoj akrobatski vijek završila poljska jedrilica Kobuz, koja je serijski osvajala visoka mjesta na svjetskim prvenstvima. Godine 1985 su bila na podijumu dva Kobuza, dvije godine kasnije tri i 1989 opet dva. Treba znati, da je Kobuz 3 drvena jedrilica i da je prvi let prototipa bio još davne 1964. godine. Tada je došao kraj uspjeha i jedrilice Lo-100, koja je bila konstruirana čak davne 1952. godine. U prvom planu su bile tri nove konstrukcije: Swift, Celstar GA-1 i Windex 1200. Ali u punom sjaju je zablistao Swift s prva četiri mjesta i četiri poljska pilota.

Nakon prvenstva svijeta dozvolili su mi poletjeti sa Swiftom. Bilo je to nadasve uzbudljivo iskustvo, pogotovo zato što Swift ima izuzetno osjetljiva kormila. Za mene je let sa Swiftom bio utoliko veće iskustvo, jer sam do tada letjela samo Pirata, Juniora, Foku i Muchu. Ispostavilo se da mi akrobacije jako dobro idu od ruke, iako sam još uvijek bila zelembać u jedriličarstvu. Swift i ja smo stvoreni jedno za drugo.

Za ostale jedrilice uvijek sam bila premalena i slabašna, nogama nisam mogla dosegnuti pedale i borila sam se s neosjetljivim kormilima. A Swift je bio jedrilica baš po mojoj mjeri. Malim sam pokretima postizala sve što sam zaželjela u letu i Swift je plesao u prostoru po mojim taktovima. Osjećala sam se slobodna, dosegnula sam i premašila granice mogućeg. Odjednom više nije bilo ničeg što čovjeka veže za zemlju, problemi i stres su nestali, ostala je čudesna radost i užitak onakav kakav osjećaju ptice. Ovaj neobičan osjećaj bilo je teško opisati čak i kolegama koji su također letjeli akrobacije. Swift mi je pružio neopisivu opuštenost i mirnoću, dok su akrobacije na drugim jedrilicama tražile mnogo fizičke snage. U Swiftu sve ide glatko i lako i jedva da je potreban ikakav napor. Pilotu omogućava prijatno letenje i meko pilotiranje, ne samo zbog uravnoteženih kormila, već i zbog poluležećeg položaja u kabini.

Još se dobro sjećam svog prvog natjecanja 1990. godine u Njemačkoj. Bila sam miljenik poljske momčadi, svojevrsna maskota, iako nisam nastupala među seniorima. Osvojila sam treće mjesto, što je bilo iznenađenje za domaćine i za mene.

Bilo mi je dvadeset godina, kada su me pozvali u poljsku reprezentaciju. Od tada mi medalje više nisu bile važne. Više mi znače ljudi koje sam imala sreću upoznati, učiti od njih, provesti prekrasne godine i iskusiti prijateljstva do kraja života. I naravno brak. Sve se temelji na dubokom prijateljstvu, koje ujedinjuje ljude predane istoj strasti – zrakoplovstvu.

Moj prvi i najvažniji učitelj bio je Jerzy Makula, a kasnije Tadek Mężyk i Adaś Michałowski. Učila sam od svih članova našeg tima. Iako su bili puno stariji i iskusniji, nikada nisu pokazivali svoju nadmoć. Ne mogu se načuditi, koliko su imali strpljenja sa mnom, jer sam ponekad bila i hirovita na natjecanjima. Iako sam govorila o potpunoj opuštenosti u zraku, na natjecanjima nisam uvijek učinkovito podnosila stres i to je bio uzrok mnogih mojih neuspjeha.

Neću nabrajati dostignuća sa svjetskih prvenstvava i svjetskih zrakoplovnih igara, jer je zrakoplovstvo, letenje i druženje za mene bilo nešto što još uvijek cijenim mnogo više od sportskog postignuća. Sportsku karijeru završila sam 2007. godine.

Na kraju moram opisati moj najimpresivniji događaj i let ove godine (2019). To je bio let na jedrilici Zlin 24 Krajanek na aerodromu Biala Podlaska. Srela sem rijetko viđenu grupu letača entuzijasta s iznimno lijepom povijesnom jedrilicom. Susret s ekipom, koja je polijetala uz pomoć automobila, bila je za mene sasvim neočekivana avantura. Već na prvi pogled me oduševila jedrilica Krajanek. Pogled na Krajanka me ponio u davna vremena jedriličarstva. Teško je opisati osjećaj, kad možeš dodirnuti takvu jedrilicu. Sve je na njoj iznimno lijepo. Možete zamisliti, kakvo je tek bilo za mene iznenađenje i oduševljenje to, što je u ekipi bio pilot, koji je svojim rukama sagradio Krajanka od A do Ž. Osjetila sam ljubav i njegu, koju je Jiři Leník udahnuo Krajanku i tako jedriličarskom svijetu dočarao dio čudesne povijesti zrakoplovstva. Zahvalna sam mu, što sam mogla poletjeti s Krajankom i to još u vuči automobilom, što je samo po sebi nešto naročito. 

Primjedba prevodioca: Malgorzata ne zna, da je Jiři bio skeptičan u vezi njenog leta (a to nije znao ni Niko kad je objavio razgovor). Krajanek je vlasništvo češkog tehničkog muzeja i ustvari je muzejski eksponat. Letenjem te jedrilice upravljaju Aeroklub Rana i Jiři. Za letenje u Poljskoj Jiři je zatražio i dobio posebnu jednokratnu dozvolu. Lista pilota za akciju u Poljskoj je bila usmeno dogovorena. Tada još uopće nismo poznavali Malgorzatu. Drugi dan letova na rekord, došao je na naš start Roman Kiełpikowski s viješću, da je na aerodromu nekadašnja svjetska prvakinja u akrobacijama Malgorzata Margaňska i da bi se željela susresti sa mnom. Stid me priznati, ali uopće nisam znao ni za nju ni za naslov prvakinje. Čak mi ni prezime nije bilo poznato, iako sam više godina živio u Poljskoj. “Dobro”, rekao sam mu, “doći ću na vaš start”. Na aerodromu je škola letenja BB Aero zaključivala sezonu letenja s svečanom podjelom diploma. Njihov start je bio više od kilometar ispred našeg. Malgorzata je bila gost na toj akciji. Tek je, kad je vidjela polijetanje jedrilice, koju je vukao automobil, shvatila, da je na aerodromu još jedna zanimljiva akcija. Rekli su joj da Roman zna pilote naše akcije i “poslala” je njega da uspostavi prvi kontakt. Kad sam došao na njihov start najprije sam potražio Romana i zapitao ga: “kako je ime toj vašoj Margasijanskoj, da se tamo ne osramotim?”. Ne samo ime, ni prezime nisam znao točno. Roman mi je pomogao: “Ime joj je Malgosia, ali pazi – nije Margasijaňska, već Margaňska”. Dao sam joj svoju knjigu i krenuli smo na naš start. Zaželjela je poletjeti s Krajankom. Jiři je bio protiv toga, zbog mogućih zapleta u muzeju u Pragu ako se nešto dogodi. Tako joj je i odgovorio. Kad je već htjela otići (dobro skrivajući sitno razočarenje), rekao sam Jiřiju: “Daj joj jedan let na moju odgovornost, ipak je to svjetska prvakinja. Ja ću otići u muzej i neka mene streljaju”. Nekako sam osjećao, da moram ja pomoći u pregovorima između Poljaka i Čeha. Ali najvažnije: znao sam dobro što znači ljubav do letenja. Razgovarati ili čitati knjigu o letenju je jedno, a nešto sasvim drugo je poletjeti. Nagovorio sam Jiřija i Malgorzata je poletjela. Naravno, let je bio odličan i za nju, a i za nas – gledaoce.