Oaza Biała Podlaska nas je dočekala: Witamy

 Tekst i fotografije Niko Slana, objavljeno na Opensoaring.com 9. srpnja 2018

Witamy – dobrodošli! Tako nas je po dolasku na nekadašnji veliki vojni aerodrom, koji je u drugom svjetskom ratu koristila Luftwaffe, kasnije ruska vojska, na kraju Poljaci, a danas jedriličari, dočekao natpis na velikoj dvokatnoj zgradi s kontrolnim tornjem. U kontrolnom tornju nije ostalo ništa, gornji je kat zgrade prazan, a na prvom je niz manjih i većih soba s vojnim krevetima, velika klupska soba, kuhinja, prostrane kupaonice i uredi. Ovdje su smješteni jedriličari. Nekadašnje vojno nasljeđe hladnog rata sada pripada LOT-u, sportskom klubu poljske zrakoplovne tvrtke i gradu Biała Podlaska, te ratnim veteranima. Lijevo krilo prizemlja pretvoreno je u muzej zrakoplovstva i prikazuje što se događalo na ovom moćnom aerodromu, ali i šire u avijaciji Poljske.

Roman Kiełpikowski iz Aerokluba Rybnik, slikar, sada u mirovini, nastavnik jedriličarstva i oduševljeni entuzijasta povijesnih jedrilica, organizirao je slet ljubitelja povijesnih jedrilica iz Poljske, Slovačke, Češke i Slovenije, čiji je zajednički nazivnik bio polijetanje pomoću automobila.

Boris Kožuh pobrinuo se da sve funkcionira kako treba, za automobil, konope za vuču i kuke. Tako je naša ekipa uživala nekoliko dana dok smo vukli u zrak 80 godišnju ljepoticu Olimpiju i malo mlađu poljsku jedrilicu Bocian. P prvom planu druženja bile su pripreme i pokušaji postavljanja svjetskog rekorda u visini vuče automobilom. Zahvaljujući ovogodišnjem okupljanju zabilježeno je novo rekordno postignuće od 762 m (Jiři Leník). Ali, kako tvrdi Boris Kožuh, ovo je bilo samo uvodno upoznavanje fizikalnih i aerodinamičkih osobina ove vrste vuče, koja ni u Sloveniji pa ni u Evropi nema veće tradicije, iako je prisutna na nekim mjestima.

Na travnatim i asfaltnim pistama na aerodromu istodobno su letjele tri skupine jedriličara: prva grupa iz zrakoplovne škole iz grada Rybnika, druga iz lokalnog kluba, a treća smo bili mi. Letjeli smo svak na svom dijelu nevjerojatno velikog aerodroma i uopće nitko nikome nije smetao. vuča. Sve je funkcioniralo kako treba. Možda se još sjećate članka u časopisu Opensoaring o svjetskom visinskom rekordu u vuči vitla (1852 m)?

Ljubazni organizatori su nam posljednjeg dana omogućili da i sami doživimo zadovoljstvo u polijetanju pomoću vitla na visine iznad 1000 metara. Naravno da su nam dozvolili i izvođenje akrobacija na jedrilici Perkoz SZD – 54-2. Jedriličar neobično rijetko može doživjeti penjanje pod nebo takvom brzinom i na takvu visinu. Vjerojatno je svjetski rekord u vuči vitlom nadahnuo Borisa Kožuha da započne s istraživanjem, koja se visina može postići u vuči automobilom. Već nekoliko ovogodišnjih letova i uspona na visinu od 700 m ispunilo ga je optimizmom, pa smo svi bili u napetom iščekivanju rekordne visine. Značajno je produžio konop za vuču i pripremio još nekoliko detalja, ali pokazalo se da sve to nije bilo dovoljno. “Sada znamo pristupiti stvarima drugačije, znamo što još trebamo usavršiti kako bismo postigli cilj koji smo si postavili. »Zadatak ćemo započeti ponovno za godinu dana«  kaže Boris, koji je mjesto pilota za najuspješniji let prepustio Jiřiju Leníku (AK Rana).

Odlazak na start poljskih jedriličara na aerodromu Biała Podlaska bio je također vrlo zanimljiv. Iskusio sam jedrenje na školskim jedrilicama Bocian i SZD Perkoz – 54-2. Bocian me se dojmio prijatnim letačkim karakteristikama i svojim poslušnim karakterom, pa se mogu samo čuditi da ga ne poznajemo u slovenskim aeroklubovima. U usporedbi s Bocianom, SZD Perkoz-54-2 je mnogo zahtjevnija jedrilica, namijenjena akrobatskom školovanju i zahtijeva više pilotskih vještina od početnika. Škola BB Aero, sa sjedištem u gradu Rybnik, nudi akrobatska školovanja s jedrilicom Perkoz, a polijeće se pomoću vitla. U mnogim klubovima izvan Poljske primijetili su sve prednosti jedrilice Perkoz, pa proizvođač iz grada Bielsko Biała ima rasprodatu svu proizvodnju za dvije godine unaprijed.

Ispred zgrade aerodroma Biała Podlaska, koja je već dugo namijenjena civilnoj upotrebi, visi jarbol s poljskom zastavom. Nedavno sam na aerodromu u Ptuju spomenuo slovensku zastavu, a Gregor Petrovič mi je rekao da mu ovaj znak nacionalne pripadnosti nedostaje na slovenskim sportskim aerodromima. Prije odlaska iz Białe Podlaske, zanio sam se razgovorom s muškarcem u vojnim hlačama, vjerojatno vojnim veteranom. Bivši pilot, koji je uživao u trenucima mira na starom kauču ispred ulaza u zgradu i koji je baš pozivao umorne da sjednu. Da, vojni veterani također imaju svoj ured u zračnoj luci Biała Podlaska. Pitao me odakle dolazimo i kad sam mu rekao, bio je oduševljen slavenskim srodstvom. Nepažljivo sam govoreći o slavenskoj zajednici naroda spomenuo i Ruse, ali mi je vojni veteran jasno rekao što misli o njima. Previše su blizu i u svojoj su nedavnoj povijesti imali previše loših iskustava s njima. Poljak je bio u pravu. Inače, svi su bili jako ljubazni prema nama. Tijekom letenja, lokalni jedriličari na startu su željeli imati kontrolu nad onim što se događa na aerodromu i rekli su nam to. Razumljivo.

Trenutno se u Ostrowu Wielkopolskim održava svjetsko prvenstvo. Poljska reprezentacija se na FB predstavila zajedničkom fotografijom, u bijelim košuljama, samo s poljskim grbom. Netko je pitao Sebastiana Kawu gdje su reklamne etikete sponzora. Piotr, vođa tima, odgovorio je: “Poljska zastava i orao u grbu su najvažniji naš sponzor”. Da, Poljaci doista znaju što je domoljublje.

Kod nabrajanja svih sadržaja na izletu do Białe Podlaske, ne mogu a da na trenutak ne izrazim osobnu zahvalnost Borisu Kožuhu, koji me nagovorio da posjetim mjesto, gdje se još osjeća velika povijest avijacije i gdje smo se Ivo Ropret i ja zabavili koristeći vremeplov. Taj nam je omogućio da vidimo i čujemo ljude u njemačkim uniformama i njihovim avionima, te poljske pilote i ruske Migove. Kažu da je bilo na stajanci, koju je osvjetljavalo 65 reflektora sa visokih stupova, 180 aviona MiG-15 i sva potrebna zrakoplovna mehanizacija.

Sve je bilo u vojnoj igri, kako je rekao Ivo, koja, čini se, nema kraja. Izlet u Biału Podlasku bio je ulazak u oazu mira, koja će nažalost jednog dana nestati. Bit ću sretan ako griješim i ako se to dogodi što je kasnije moguće, jer u Białoj Podlaski trenutno postoje sadržaji, čiji važan dio pripada jedriličarstvu i ljudima koje ne ujedinjuje ideologija, već radost jedrenja među oblacima. Jedina četiri polijetanja ultralakog Dinamika bila su namijenjena vuči jedrilice Bocian u kojoj su sjedili Klemen Oman i Roman Kiełpikowski. To je bio Borisov poklon Klemenu, jer je bio važna karika u posjetu Poljskoj, ali nije mogao letjeti na jednosjedima. Sva ostala naša uzlijetanja omogućilo je moćno vitlo WS-02-JK. Da, bilo mi je neobično drago upoznati oazu mira i jedriličarstva Biała Podlaska.