Herkules u Prijedoru

Autor Boris Kožuh

Prije mnogo godina kupio sam vitlo Herkules 3 u Češkoj. Zapravo više ne znam zašto sam ga kupio, jer smo isto takvo vitlo imali u splitskom klubu – čak nekoliko godina novije. Moje vitlo je bilo napravljeno 1958 godine, a splitsko pet godina kasnije. Kupio sam ga vjerojatno iz nostalgije, jer sam osnovno školovanje završio uz pomoć vitla. Svo vrijeme otkako smo dobili vitlo 1964. godine,  smo početničko školovanje izvodili pomoću vitla. Uspio sam bez ikakvih većih problema poletjeti uz pomoć vitla oko deset tisuća letova. Vitlo nam je u Sinju služilo također i za svakodnevnu trenažu tehnike pilotiranja. Svakog ljetnog dana, nakon jutarnjeg letenja s početnicima smo ostavljali vitlo na startu. Predvečer su svi, koji su tog dana bili na aerodromu, ali nisu došli na red za jedrenje, dobili po koji školski krug. To je najbolji način da se održi nivo pilotske tehnike za sve pilote u klubu. Sjećam se, da su nam često dolazili piloti iz drugih klubova da nauče polijetati uz pomoć vitla.

Sjećam se dana kada mi je moj češki prijatelj Vlasta Picka iz aerokluba Jindrychov Hradec dovukao mog Herkulesa u Sinj. Jedrio sam u Blaniku na padini i s visine opazio veliku crveno-žutu mrlju na platformi ispred hangara. Oh, kako je lijep bio taj dan.

Budući da zapravo nisam imao nikakav plan što raditi s vitlom, nekoliko godina je vitlo čekalo u hangaru na svoj trenutak. Srećom, za to se vrijeme na splitskom vitlu nije ništa slomilo ni pokvarilo. Znam kako bi se takav događaj završio: skinuli bi odgovarajući dio s mog vitla i mirno letjeli dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Naučio sam letjeti u splitskom klubu i kad sam se nakon petnaestak godina vratio iz Slovenije, prihvatili su me kao da sam dan prije otišao. Dakle, ako bi se to dogodilo s mojim vitlom, ne bi me ni previše uznemirilo. Napokon, čovjek može i žrtvovati nešto za svoj klub.

U međuvremenu smo birokratskim postupkom izgubili aerodrom, hangar i sve objekte. Ostali su nam samo zrakoplovi i oprema. Aerodrom je dobio na upravljanje lokalni klub iz grada Sinja. Čak smo postali i neželjeni gosti na ranije vlastitom aerodromu. Aeroklub Split nije imao snage probiti ovu blokadu. Dugo nismo uspjeli postići dogovor s lokalnim klubom koji bi nam omogućio normalno letenje na aerodromu Sinj. S pilotima aerokluba Split (koji su praktički svi bili moji učenici, jer sam više od desetljeća bio jedini nastavnik), odlazili smo u razne krajeve i letjeli gdje god je to bilo moguće. Jednu sezonu smo bili u Bihaću, dva puta u Ukrajini, nekoliko puta u Češkoj, dvije sezone na Grobniku i na kraju smo privremeni dom našli na aerodromu u Otočcu. Tamo je hangar bio prazan, tek povremeno su posuđivali avion iz Rijeke i letjeli nekoliko dana u godini.

U Otočac sam dolazio svaki vikend iz Ljubljane, a moji piloti iz Splita. Odmah na početku smo u Otočac odvezli moje vitlo, splitskog Blanika i dvije moje povijesne jedrilice: dvosjed Slingsby T-31 i jednosjed Olimpija 463. Osim toga su moji učenici u Bihaću kupili jedrilicu Spatz 55. Letjeli smo svaki vikend, čak smo organizirali i školovanje za nekoliko članova Aerokluba Otočac. Uprava splitskog kluba smilovala se nekoliko puta i iz Splita je doletio avion za vuču.

Tri sezone smo tako letjeli u Otočcu. Kasnije sam u Otočac dovukao i svog Blanika. Tako smo u svakom trenutku imali u Otočcu po tri jedrilice. Za onakve okolnosti pravo bogatstvo! Ipak bez aviona za vuču smo bili kao bez jedne ruke. Nije bilo velikog napretka u preletima. Povremeni rad i vikend letenje nisu mogli donijeti naročito dobre plodove. Trebalo je krenuti dalje. Vitlo smo privremeno premjestili na Grobnik i tamo je čekalo svoje pilote.

Pronašli smo novi dom u Livnu. Početkom rata u Bosni Stipe Krišto preselio se iz Banja Luke u Livno. Prije toga bio je dugi niz godina najbolji natjecatelj, ne samo u banjalučkom klubu, već u cijeloj široj regiji. Nakon preseljenja, letio je s nama nekoliko godina u Sinju. Od nas je saznao da je u Livnu nekoć bilo uzletište, na kojem smo u ljetnoj i jesenskoj sezoni aeroklubovi Split i Sarajevo organizirali stalne kampove padinskog jedrenja. Pokazali smo mu gdje je stara pista, koja je iz zraka još bila dobro uočljiva. Nakon nekoliko godina napora, Stipe je uspio od nule stvoriti aerodrom. Čak je uspio sagraditi novi hangar. Sa Stipom smo se dogovorili na obostranu korist: on je imao aerodrom, Blanika i avion, a mi smo imali nekoliko jedrilica, puno iskustva i skupinu zanesenjaka. Tko bi osim iznimnih zanesenjaka putovao svakog vikenda petsto kilometara za jedno ili dva jedrenja. Naravno u Livnu smo odmah smo pomislili i na vitlo te već druge godine realizirali ideju. Iz Rijeke smo u Livno prevezli mog Herkulesa.

Dogovor je bio da pola vitla od mene kupi aeroklub Livno (zapravo Stipe), a polovica ostane moja. A letjeti ćemo kao jedna grupa svi njegovi i svi naši. Srećko Petričević kao najiskusniji i najstariji član kluba me upozorio i opisao mi budućnost vitla: „Sve dok je vitlo u redu, svi će dolaziti na letenje, ali kad se vitlo pokvari, ti i Stipe ćete ostati sami. Bolje je da ostavite vitlo u garaži i počekate na bolje dane oba kluba«. To je obično doista tako, pogotovo kod tako niskog nivoa organiziranosti naših klubova u to vrijeme. Možda je Srećko u pravu? Što raditi u ovakvoj situaciji? Rekao sam sam sebi: »Ako spremim vitlo u garažu i pričekam na bolja vremena, na kraju ću imati odlično sačuvano vitlo, ali neću ništa letjeti. Šta će mi ako na kraju života budem imao dobro vitlo a toliko godina ne budem letio. Ne, neka vitlo ide u Livno, neka leti svatko tko dođe u Livno i čak samo za cijenu goriva.

Kad je naš Blanik ostao prizemljen, neki moji piloti nisu mogli dobiti kontrolni let na početku sezone. Imali smo nekoliko jednosjeda ali ni jedan dvosjed. U čitavoj Hrvatskoj je bila situacija slična. Otišli smo u Prijedor, jer su tamo imali jedrilicu L-23. Od tada redovito posjećujem aerodrom u Prijedoru i pomažem u raznim njihovim školovanjima. Ponudio sam im, da uzmu moje vitlo iz Livna. Učinili su to u toku zime. Ove godine (2016) bio sam tamo dva puta i pripremio vitlo, koje već sedam godina nije povuklo jedrilicu u zrak. U Prijedoru više od pedeset godina nisu imali vitlo. Među aktivnim pilotima nije bilo nikoga tko bi takvo polijetanje vidio na njihovom aerodromu uživo, a kamoli da bi sam poletio. Samo se davno umirovljeni upravnik još sjećao vremena kada se letjelo pomoću vitla.

Osposobio sam vitlo koliko sam znao (s nastavničkom naobrazbom) i dogovorio se sa svojim pilotima iz Splita da dođu pomoći na otvaranje sezone letenja uz pomoć vitla. Bez njih ne bi nikako mogao, jer nisam mogao istovremeno sjediti na vitlu i u Blaniku. U srijedu 7. rujna organizirali smo dan »D«. Frane Franić i Stanko Prančić su došli iz Splita, a Đani je putem iz Zagreba u Split »skoknuo« do Prijedora. Iz Splita su krenuli u tri ujutro, a u aerodrom u Prijedoru su stigli ujutro u osam. Odmah smo se latili potrebnih radova na vitlu. Kad se jutarnja magla raščistila, odvukli smo Blanika na start i postavili vitlo na drugi kraj piste.

Prvi let sam obavio sam, jer nisam bio siguran, kako će raditi motor vitla i kakva će uopće biti postignuta visina. S desetak tisuća uzleta na vitlu, siguran sam da me ništa ne može iznenaditi ili čak dovesti u težak položaj: čak ako na kraju polijetanja bude visina samo dvadesetak metara ili ako mi konop pukne na tri metra visine. Ipak, u takvom trenutku nisam želio imati putnika u kabini, čak i da je iskusan pilot.

Polijetanje je bilo uspješno, prijelaz na strmo penjanje također, ali za kraj iznenađenje je bilo potpuno. Otkačio sam na visini 370 metara, naravno zahvaljujući pomoći čeonog vjetra. Vitlo, koje sedam ili osam godina nitko nije ni upalio, izvrsno je radilo. Takve visine rijetko se dostižu i u Sinju, gdje je pista dugačka 1100 metara, a ovdje u Prijedoru samo 1000. Našao sam termiku i popeo se još stotinjak metara. Na zemlji je bilo mnogo pilota, odmah sam izvukao kočnice i sletio.

U sljedećih nekoliko letova preškolovao sam obojicu njihovih nastavnika: Mikija i Ljubišu. Istodobno, Frane i Stanko naučili su dvojicu njihovih pilota kako se vuku jedrilice u zrak i još dvojicu za razvlačenje sajle do jedrilice. Nakon toga sam Đaniju prepustio nastavničko sjedište u Blaniku, a sam sam glumio režisera cijele akcije. Tog su dana svi piloti koji su došli na aerodrom obavili bar po jedan let uz pomoć vitla.

Moram naglasiti da se nije dogodilo ništa što bi ugrozilo sigurnost letenja. Sve je prošlo, gotovo bih se usudio reći, idealno. Akciju smo završili analizom, koja je pokazala koliko smo svi zadovoljni. Za njih je to bila velika novost, a za nas uspješno i sretno završeno djelo. Sutradan mi je Frane iz Splita javio da su spremni prije zime još doći u Prijedor. Dakle, moj davno kupljeni i gotovo zaboravljeni Herkules doživljava novu mladost! Blanika vuče 370 metara visoko!