Još malo i naša Ševa će u zrak

Avtor Boris Kožuh, fotografije Klemen Oman, Niko Slana, crtež Roman Kiełpikowski

Prije četiri godine vidio sam na engleskim stranicama oglas za trenažnu jedrilicu Slingsby T-45 Swallow. Vlasnik iz Engleske ju je nudio za 500 funti. Nakon dva tjedna dopisivanja i slanja fotografija, netko me je pretekao i kupio prije mene. Vlasnik mi je napisao da mu je žao, ali ako želim imati povijesnu jedrilicu Slingsby, ima ih još nekoliko – mogu birati čak između nekoliko tipova. Naravno da sam odgovorio potvrdno. Pokazalo se da ima još 23 jedrilice. Rekao je da su se njegove životne okolnosti malo promijenile i da mora smanjiti broj svojih jedrilica. To su većinom bili drveni jednosjedi engleskih proizvođača Slingsby i EoN. Kako su moje dvije prethodne jedrilice Slingsby bile odlične, opredijelio sam se za jedrilicu T-41 Skylark 2 (Ševa) s rasponom od 48 stopa. Prepiska je u početku brzo išla. Skylark već neko vrijeme nije letio, te je za izdavanje nove svjedodžbe o plovidbenosti (CofA) trebalo točno opisati, kako je bio spremljen i održavan od isteka važnosti zadnje svjedodžbe. Zato sam vlasnika zamolio da na ured BGA opiše sve što treba, napravi godišnji pregled i dobije novu potvrdu o plovidbenosti, pošto ima iste ovlasti inspektora kao i ja. To bih mogao i ja sam napraviti, ali bih morao izmišljati činjenice. Obećao mi je da će napraviti i kad smo se dogovarali za prevoz iz Engleske spomenuo je, da je jedrilica spremna na prikolici. Čak je rekao da jedrilicu otkako je dobio svjedodžbu nije ni skinuo s prikolice. Sve je izgledalo sjajno: jedrilica s važećom svjedodžbom i prikolicom za 500 funti! Čak ni kaparu nije tražio, rekao je da ću mu platiti kad jedrilica stigne u Sloveniju.

Prepiska o preuzimanju jedrilice otegla se više od godinu dana. Imali smo mogućnost prijevoza iz Engleske kao kompenzaciju za neku drugu uslugu, dakle bez plaćanja. Međutim, Englez je bio Englez, na elektronsku poštu je odgovarao s nekoliko mjeseci kašnjenja, a na telefonske pozive nije uopće odgovarao. Kao ispriku je napisao da je stalno službeno odsutan izvan Engleske i da ne može voditi privatne razgovore s službenog telefona. Izgledao je toliko tajanstveno kao da je agent britanske obavještajne službe MI-6.  Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, uspjeli smo ukrcati otvorenu prikolicu s jedrilicom na šleper, koji je prevozio traktore u Englesku i vraćao se poluprazan. Dva dana kasnije jedrilica je stigla u Škofju Loku.

Ljubazni vatrogasci iz Škofje Loke velikodušno su nam osigurali prostor za jedrilicu u njihovoj garaži. Tu se priča o uspjehu završila. Prikolica je prešla samo desetak metara od kamiona do garaže i raspala se. Jedrilica je bila u mnogo boljem stanju, ali ne baš odmah za prvi let. I što je bilo najgore – Englez nije poslao nikakve dokumente. Nije bilo ni spomenute svjedodžbe, ni knjižice zrakoplova, ni računa. Kratko rečeno: nije bilo ni jednog jedinog lista papira, a kamoli cijele dokumentacije.

Od tada vlasnika više nismo mogli dobiti na telefon a nije više odgovarao ni na e-poštu. Nismo mu mogli ni platiti i našli smo se u neobičnoj situaciji. Dobili smo jedrilicu, nismo je platili, čak smo i za prijevoz dali samo gajbu piva ali što dalje? Jedrilica bez papira samo je gomila drva. Lijepo ju je vidjeti, ali ne može služiti svojoj svrsi. Što činiti s jedrilicom koja ne može letjeti. Je li to još uopće zrakoplov?

Napisao sam pismo zrakoplovnim vlastima u Engleskoj i objasnio situaciju. Odgovor je bio krajnje neočekivan. Jedrilica nije letjela od 1991. godine, a naš partner iz Engleske čak nije ni upisan kao vlasnik. Tek tada smo u cjelini shvatili situaciju. Vlasnik je pilot ali istovremeno i sakupljač odsluženih jedrilica. Gdje god čuje za neku jedrilicu, koja više neće letjeti on je uzme u svoju zbirku. Zato ih je tada imao čak 23, iako su u letnom stanju bile samo dvije. Ruku na srce, da imam svoj privatni hangar i ja bi to isto radio. Time što ima samo malo veću radionicu, većina njegovih jedrilica je po hangarima raznih klubova. Vjerojatno su počeli u klubovima tražiti, da ukloni svoje jedrilice. Mi smo mu bili dobra prilika da se riješi bar jedne. Mislim, da mu je bilo žao uništiti jedrilicu, a počela mu je smetati. Rekao bih čak, da mu ih je smetalo bar desetak. A mi smo željeli samo jedno: letjeti. Na kraju su u BGA prihvatili naš program obnove, zahvaljujući jednom od najpoznatijih graditelja drvenih jedrilica, Jiříju Leníku iz Češke. Priznali su nam vlasništvo i vratili jedrilicu u registar. To se događalo prije skoro tri godine. S Englezom smo izgubili svaki kontakt. Kao zanimljivost moram spomenuti zadnji događaj. Pregledavajući svoju staru e-poštu, naišao sam na njegovo prvo pismo u kojem mi je nudio jedrilicu. Za šalu sam mu poslao pismo s pitanjem ima li još koju povijesnu jedrilicu za nas. I gle čuda: nakon sat vremena već sam dobio odgovor: “Imam jedrilicu Slingsby Skylark 3. Možete doći po nju i uzeti je besplatno”. Prije toga tri godine nije odgovarao, a sada mu je bio dovoljan sat. Znači mi smo mu najbolja “mušterija”. Ispostavilo se, da je i ta jedrilica u hangaru nekog kluba i da se on čak i ne usuđuje u taj klub. Naputio nas je na prijatelja iz tog kluba, da će on organizirati predaju jedrilice. Pošto je moj upit bio samo za šalu nismo se dalje dogovarali. Bilo bi lijepo imati još i Skylarka 3 s rasponom od 18 metra, ali ni mi nemamo svoj hangar.

Upravo u vrijeme kada smo dobili Skylarka, radi jedrilice Slingsby Tandem Tutor smo pokrenuli školu obnove i gradnje drvenih jedrilica. Pošto smo tek počeli s prvim semestrom, radove na Skylarku 2 je započeo naš učitelj Jiří Leník.

Krila smo pregledali i očistili. Samo na jednom krilu je trebalo popraviti neznatno oštećenje. Iako je bio trup u vrlo dobrom stanju ipak smo se odlučili na veću obnovu. Zato smo trup i repne površine prevezli u tvornicu modernih jedrilica HpH u Češku. Tvornica nam je omogućila završetak obnove trupa u njihovim radionicama. U znak zahvalnosti ćemo prikolicu za Ševu nazvati po imenu njihovih jedrilica: Prikolica Shark.

Repne površine je obnovio sam Jiři. Sada čekaju na završetak ostalih radova. Sada su u boljem stanju, nego tada kad je jedrilica izašla iz tvornice. Sve što Jiři radi bolje je od originala.

Boljeg učitelja od Jiržija ne bi mogli naći u cijelom svijetu. Slično kao autor Douglas Adams u kultnoj knjizi Vodič za autostopere po Galaksiji, usuđujem se reći da boljeg nema u cijeloj Galaksiji. Ne znam čime sam zaslužio da imam takvog prijatelja. On je svjetski poznati graditelj i majstor, a ja sam najobičniji jedriličar iz splitskog Aerokluba. Pilot sa sinjske ledine! Doduše, nastavnik jedriličarstva, ali ništa više od toga. Poznajemo se već dugi niz godina, ali nikad nisam ni pomislio, da on toliko drži do mene. 

Pobliže smo se upoznali kad sam prvi put doveo Olimpiju na slet povijesnih jedrilica u Češkoj. Moja Olimpija je oduševila sve učesnike sleta a najviše Jiržija. Ponudio se, da mi može popraviti neke sitnice na jedrilici i u kabini. Ponudu sam oduševljeno prihvatio. Sam nisam imao ni znanje, ni prostor, ni materijal za bilo kakve radove na jedrilici. Tada nisam ni pomislio da ću jednom biti učenik u Jiřijevoj školi gradnje i obnove drvenih jedrilica. Jiři je odveo Olimpiju kući, učinio ono što je trebao učiniti i od tada je manje ili više stalno kod njega na aerodromu aerokluba Rana nedaleko Praga. Tamo Olimpija svake godine uspješno sudjeluje na natjecanju povijesnih jedrilica. Olimpija je na tom natjecanju jedina jedrilica konstruirana prije drugog svjetskog rata. Jiři uvijek izvrši cijeli zadani prelet, a nekoliko puta ga je čak jedini završio i doletio do cilja. Ove godine se odlučio izvršiti temeljitu obnovu Olimpije, jer je prijavljena na Wenlock Olimpijske igre. Na aerodromu Midland Gliding kluba u mjestu Longmynd (Velika Britanija) se ove godine obilježava 80. obljetnica neodržane Olimpijade 1940 godine u Helsinkiju. Olimpija je bila konstruirana baš za te olimpijske igre. Priredba je naravno zbog epidemije odgođena i održati će se s godinu dana zakašnjenja.

Na trupu su bile dvije manje rupe veličine oraha. To smo popravili tijekom praktičnog rada u našoj školi – uz pomoć Jiřija, naravno. Čitav je trup bio obložen platnom. Platno je uklonjeno i pokazalo se da je trup u izvrsnom stanju. Trup smo nekoliko puta obrusili i premazali razrijeđenim epoksidom. Jiři je zamijenio sve sajle kormila u trupu. Trup smo ponovo obrusili i nanijeli sloj temeljne boje. Sljedeća faza je ponovno brušenje, kitanje i ponovno brušenje. Na kraju dolazi završni lak. Kad se prisjetim radova, dolazi mi na um jedino beskonačno ručno brušenje. Sve su nabrojane faze ujedno i teme pojedinih „semestara“ u našoj školi. Samo su nas ograničenja zbog epidemije zaustavila, pa nismo uspjeli završiti radove do ljeta.

Čim radovi budu gotovi, naša će se Ševa vinuti u zrak ka oblacima na nebu.