Aerozaprega u Ukrajini

Autor Boris Kožuh

Na internetu se nedavno pojavio krasan filmić o slijetanju aerozaprege u Celju. Dok sam gledao taj video, sjetio sam se davnog izleta u Ukrajinu. Prije dvadesetak godina, piloti iz aerokluba Split smo naglo i nepravično ostali bez aerodroma. U početku nismo uspjeli postići prihvatljiv dogovor s novim korisnicima, pa smo tražili mogućnosti za letenje svugdje gdje se moglo. Na red je došla i ideja o Ukrajini. Ja sam već prije toga jednom ili dvaput bio u Ukrajini. Bilo je to nekoliko godina nakon raspada Jugoslavije, kad smo Saša i ja tamo otišli da se on školuje za šlepera. Voditelj aerokluba Rivne Jura Lisicin bio je letački zanesenjak i lako smo se složili oko svake stvari. Naročito mi je odgovaralo, jer su cijene i letenja a i svega ostalog u Ukrajini bile stvarno niske. Taj mi je boravak na aerodromu Voronov ostao u nezaboravnom sjećanju. Saša i ja smo ostali skoro mjesec dana. Putovali smo s češkim kamperom Avia.

Nekoliko događaja moram ipak spomenuti. U toku letenja sam maksimalno izbjegavao Sašu. Želio sam da malo nauči ruski, pa mu nisam ni u čemu pomagao. Stanovali smo u svom kamperu Avia. U Avii smo imali kupatilo s tušem, koji nije radio, pa je kupatilo služilo kao skladište. Putem do Ukrajine smo u Čehoslovačkoj kupili malo manje od 200 limenki češkog piva Budvar. Tolika količina piva je zauzela skoro cijelo kupatilo.

Pedesetak limenki smo dali u klubsku prostoriju za zajedničku “upotrebu”. Ostatak je čekao na završno veče prije odlaska kući. Nikad nisam ni zagledao u kupatilo. Imali smo na aerodromu sve što nam je trebalo. Kad se približio dan rastanka otvorio sam kupatilo ali tamo je bilo samo desetak limenki. Kako sad desetak? Trebalo ih je biti više od sto. Na aerodromu je bilo zaposlenih oko 35 ljudi i za završno veče smo pozvali još i sve sportaše jedriličare i padobrance iz kluba. Bilo nam je odlično kod njih i željeli smo da zapamte rastanak. Stotinjak limenki piva bi taman bilo dostatno. Kad se Saša vratio s letenja odmah sam ga “napao”: “Što se dogodilo? Od kada piješ pivo i kako da si za mjesec dana popio stotinjak limenki?” Znao sam da to nije popio on, bio je još skoro dječak. “Moj nastavnik je prolazio pokraj Avie, kad nisi bio tu i pitao imam li koje pivo. Dao sam mu četiri limenke”. “Dobro, ali tamo je bilo sto limenki!” “Moj nastavnik ovuda prolazi svaki dan, ponekad i po tri puta”.

Na aerodromu je bila zaposlena i medicinska sestra i svako jutro smo morali proći “kroz njene ruke”. Njezin muž je radio na aerodromu kao automehaničar. Iz sela su dolazili s kolima koje je vukao konj. Tek njezin potpis je dozvoljavao letenje tog dana. Ako imaju konja, sigurno imaju i krave sam pomislio. Pitao sam je može li nam nositi svaki dan mlijeko. Imali su nekoliko krava i brzo smo se sporazumjeli. Kad je ujutro donijela mlijeko, pitao sam može li nam sutra donijeti i vrhnje. Sutradan smo dobili mlijeko i vrhnje. Mlijeka smo uzimali tri litre dnevno, a vrhnje je donijela u kantici od skoro dvije litre. I mlijeko i vrhnje su bili odlični. Ali sljedeće jutro je opet donijela kanticu vrhnja, a isto se ponavljalo svaki dan. Mlijeko nam je doista bilo potrebno, ali toliko vrhnja? Saša i ja smo bili za nju velika prilika i znali smo da inače nema to kome prodati. Mi smo bili za nju dar iz neba. Za taj je mjesec zaradila na mlijeku i vrhnju više od dvije mjesečne plaće na aerodromu. To nije za nas bio neki trošak: cijena je bila bar pet puta niža nego kod nas. Za mjesec dana smo platili dvadesetak dolara. I kako joj sada reći, da ne možemo potrošiti ni peti dio vrhnja koje nam nosi svaki dan. Ja sam mislio da nam treba vrhnje samo jednom ili najviše dvaput sedmično, a bilo bi nam dovoljno i manje od litre. Što raditi s dvije litre vrhnja dnevno? Smatrali smo da je nedostojno da ga bacamo u kanal. Našli smo rješenje. Na aerodromu je bio čopor ničijih pasa. U prvom mraku, kad smo ostali sami, hranili smo ih vrhnjem. Mislim, da nije u tom trenutku bilo sretnijeg čopora pasa na cijelom svijetu. Kao medvjedi su nakupili zalihu sala za preživjeti ljutu ukrajinsku zimu.

U vrijeme kad nismo mogli letjeti u Sinju, ponovno sam posjetio aeroklub u Rivnu. Ni ovaj put nisam bio sam. Jura je još uvijek bio upravitelj. Između ostalog, želio sam iskusiti slijetanje aerozaprege. Čitao sam o tome u knjigama. Čak sam pročitao da je nekoć u Francuskoj dio školskog programa bilo slijetanje aerozaprege. Mora biti da su u to doba kuke na jedrilicama bile primitivnije nego danas, pa nisu bili sigurni u otkačivanje. Vjerojatno su to izbacili iz programa radi razvitka sve sigurnijih kuka za vuču. Nikad nisam čuo da se u današnje doba dogodilo da ni jedrilica ni avion nisu mogli otkačiti konop. Neke davne godine smo na školovanju u aerozaprezi u Sinju, izveli potpuno novu vježbu. Predložio mi je to pilot aviona, a ni sam ne znam kako me je uvjerio u korisnost toga. Prije vježbe smo teoretski opisali mogućnost da jedrilica ne može otkačiti konop.

Naš pilot je došao na ideju da pokušamo nešto djelomično slično. Program je već uključivao vježbe gdje nastavnik otkači nakon prvog zaokreta i učenici moraju pravilno reagirati i sigurno sletjeti. Tako nam se ideja da konop otkači pilot aviona učinila zanimljivom i korisnom. Nikad prije nismo to radili, ali zašto ne pokušati? Učenik će morati sletjeti tako, da na pragu staze ima veću visinu od dužine visećeg konopa. Nismo željeli pretjerivati i vježbu smo malo pojednostavili. Nakon prelijetanja praga staze, otkačili smo konop i sletjeli već bez konopa. Važno je bilo, da učenici pravilno procijene visinu na pragu. Sve sam to detaljno objasnio učenicima. Kod prvog učenika je pilot aviona otkačio konop tako kasno, da je učenik imao i previše rezerve visine. Kod drugog i trećeg učenika je već bilo bolje i visina otkačivanja je bila dobro pogođena – idealno za vježbu. Kod četvrtog leta me čekalo veliko iznenađenje. Kad je pilot aviona za vuču otkačio konop, učenik se toliko zbunio, da je odmah povukao otkačivač i otkačio konop od jedrilice. Iz zaokreta sam vidio polje na koje je pao konop. Nakon slijetanja otišli smo na to polje, razvrstili se “u strelce” i pročešljali teren. Konop nismo našli. Netko nas je pretekao. Za nas je to bila znatna šteta jer je konop bio potpuno nov, a stari više nije bio upotrebljiv. Osim toga, alke na novom konopu su bile sa starog, a rezervnih nismo imali. Stoga smo prekinuli s tom vježbom i kasnije je više nikad nismo izvodili. Sigurnost leta nije stoga smanjena, jer su glavni uzrok problema s otkačivanjem bile stare kuke, koje su ionako bile davna povijest. Toliko davna da se uopće ne sjećam kada su i bile na jedrilicama.

Sjetio sam se svega toga a i prijašnjeg boravka u Ukrajini. Nagovorio sam Juru Lisicina da pokušamo sa slijetanjem zaprege. Htio sam pokušati izvesti nešto o čemu sam davno čitao. Jura je odmah pristao. Budući da nikada nije ni čuo za takvo slijetanje, želio je da to izvedemo s konopom dugim sto metara. Iz teorije sam znao kako se slijeće zajedno s avionom. Znao sam dvije važne stvari: jedrilica mora nakon četvrtog zaokreta pratiti avion ispod struje propelera i mora prva dodirnuti zemlju. Pokazalo se da je to dovoljno. Kad je Jura u prvom letu vidio da sve ide »kao podmazano«, počeli smo koristiti obični konop. Vukao me je Wilgom, ja sam bio u Blaniku. Kasnije sam to naučio naše pilote, ali i ukrajinske instruktore. Svi su htjeli pokušati slijetanje na duploj komandi iako nikada prije nisu ni čuli za takvo slijetanje. Tada je bila cijena sata vuče aviona samo 60 dolara i mogli smo si priuštiti mnoštvo takvih letova. Na kraju sam već toliko svladao slijetanje da sam na visini manjoj od pola metra čekao trenutak, kad je trebao zemlju dotaknuti avion i tek djelić sekunde prije toga pritisnuo na zemlju Blanika. Tako je stajni trap Blanika najmanje trpio.

Pošto smo istovremeno vježbali i aerozapregu s dvije jedilice, nisu prošla ni dva dana i već sam pitao Juru Lisicina hoće li dopustiti slijetanje aerozaprege s dvije jedrilice. Njegov brzi odgovor podsjetio me na događaj kod mog prijatelja fotografa Zbyška u Poljskoj. Neki njegov poznanik je došao u foto salon zbog slike za pasoš. Kad su se dogovorili oko slika, Zbyšek ga je sasvim nevino upitao: “Jesi li za čašicu Borisove orahovice?”. Znanac je kao iz puške odgovorio: “Zbyšek, uvjerio si me!”. Nešto slično bilo je i s Jurom Lisicinom. Činilo se da samo čeka da ga pitam za nešto neobično i novo. Čak mi se činilo da je svako jutro nakon buđenja prvo razmišljao o tome što će danas Boris smisliti. Bio je razborit čovjek, pa je svaki put sam sjeo u Wilgu. Takav zadatak nije prepuštao drugima, iako je na raspolaganju imao odlične pilote. Možda ga nije vodila samo razboritost; možda su ga novotarije i eksperimenti doista privukli.

Kruna našeg eksperimentiranja  je bilo slijetanje Wilge s dva Blanika u šlepu. Mislio sam, kad se već može s jednom jedrilicom, tad će se moći i s dvije. Pokazalo se da je slijetanje bilo puno teže nego s jednom jedrilicom. Teško je istovremeno održavati bočni otklon i pažljivo upravljati jedrilicu po dubini na ravnanju. A sve je to trebalo koordinirati s avionom. Tako smo izveli slijetanje zaprege s dvije jedrilice samo pet ili šest puta, a s jednom jedrilicom više od dvadesetak puta.

Možda mi uspije opet posjetiti prijatelje u Ukrajini i ponoviti stare vježbe, a možda i smisliti nešto novo. U polijetanjima s dvije jedilice u aerozaprezi sam sudjelovao još nekoliko puta, ali slijetanja nisam nigdje ponovio. Možda ću sljedeće ljeto pokušati ponovo. U Sinju imamo dovoljno jak avion i dovoljno dugu stazu za takve letove.

Nažalost, fotografija iz Ukrajine imam samo nekoliko, iako sam tamo bio šest ili sedam puta. Kad bih sve zbrojio, na aerodromu Voronov sam bio skoro četiri mjeseca. Uvjeti za boravak su bili skromni, ali ljude sam jako zavolio.

Sjećam se i vrlo smiješne priče iz Voronova. Sa mnom je bio i Čeh Vlastimir Picka. Bilo je to na početku sezone i na dan nekog avijatičarskog praznika. Navečer je u klubskoj sobi na aerodromu bila svečana večera i zabava. Na zabavi se uglavnom pilo pivo i votka. Osim kratkog govora na početku, nije bilo drugog programa. Mi smo imali nekoliko gajbi češkog piva Kozel a Ukrajinci su pripremili večeru i donijeli votku. Vlastimir Picka je ostao tamo duže, a ja sam otišao na stolni tenis u drugu zgradu. Oko ponoći je došao instruktor Kolja i nešto šapnuo svojim učenicima. Svi su nekamo otišli, ali su se nakon pola sata vratili blatnjavi od glave do pete. To se ponovilo još nekoliko puta, sve do ranih jutarnjih sati – možda do četiri ujutro. Sutradan smo saznali što se događalo. Budući da su svi bili pod gasom, oko ponoći su došli na ideju da odu po aerodromu loviti zečeve. Naravno, željeli su se pokazati pred češkim gostom. Uzeli su auto Žiguli (kasnija Lada po licenci Fiata 124), lovačku pušku i krenuli. Aerodrom je bio veliki kvadrat dug po kilometar i po u svaku stranu. Vozili su se po aerodromu, tražeći zeca, kojeg bi upucali u svjetlu reflektora. Kako je razdoblje lijepog vremena jedva započelo, zapeli su s automobilom u blatu prije nego što su ulovili prvog zeca. Kad su po deseti put iscrpili sve moguće psovke, shvatili su da se nešto mora poduzeti. Kolja je došao po pomoć i s učenicima su kamionom otišli izvući  automobil iz blata. Privezali su konop i povukli ali je rezultat bio loš – kamion je također zaglavio u blatu. Malo kasnije su otišli s drugim većim i jačim kamionom. Bio je to kamion pretvoren u nešto slično autobusu. Svaki vikend su tim »autobusom« dovozili pilote i učenike iz grada na aerodrom i natrag. Ali čak je i ovaj zapeo u blatu. Vlasta Picka mi je kasnije rekao da je atmosfera bila kao u ruskim ratnim filmovima: svi su vikali, psovali i omamljeni alkoholom svi svima naređivali. Kad nije uspio ni taj drugi kamion, otišli su u selo kod seljaka da ih izvuče traktorom. Ali te noći im ništa nije uspijevalo, pa je u blatu zaglavio i traktor. Kad je još i treći kamion zapeo, došli su na spasonosnu misao. Pokušat će s “benzovozom”. Bio je to specijalna vojna cisterna za prijevoz benzina do aviona na pisti. Takav benzovoz mora doći do borbenih aviona i u najtežim mogućim uvjetima – čak i u slučaju metra dubokog blata i jaraka nakon bombardiranja aerodroma. Taj benzovoz je bio ostatak iz drugog svjetskog rata, a klub je to dobio od Crvene armije. U završnoj godini rata je Crvena armija tako brzo napredovala, da je avijacija svakih nekoliko dana morala na novi aerodrom. Ti su aerodromi bili obične ledine. Za avione su bile dovoljno tvrde ali ne i za kamione. Zato je bio takav benzovoz jedino rješenje. Gdje god da je sletio avion, benzovoz je stizao s gorivom do njega. Mnogi avioni su slijetali s praznim rezervarima i na aerodromu i na prilazu. Tada je bio spas baš benzovoz. Imao je četiri osovine, sve su bile pogonske, a na svakoj osovini su bile dvije ili četiri balonske gume promjera oko dva metra. Preko gume nisam vidio, bila je viša od mene. Tim benzovozom su uspjeli izvući do jutra sve, što je zapelo u dubokom blatu.

Bivša evropska prvakinja Valentina Toporova opisala mi je lani na evropskom prvenstvu u Prievidzi krizu u koju je zapao aeroklub Rivne nakon avionske nesreće u kojoj su izgubili svog šefa i mog dragog prijatelja Juru Lisicina. Da nije bilo videa o slijetanju aerozaprege u Celju, polako bih zaboravio na letenje u Ukrajini. Sad sam odlučan ponovno posjetiti svoje prijatelje na aerodromu Voronov. Ako ne u 2021, onda sigurno godinu kasnije. Možda i tamo pokušamo vuču jedrilica pomoću automobila. Ni to još nisu vidjeli.