Guiness i optimizam

Svjetski rekord

Nakon mog povratka iz Novog Zelanda počeli smo redovito izvoditi polijetanja pomoću automobila. Čak smo stvorili bazu podataka o brzinama za više tipova automobila i jedrilica. Stalno smo pratili prognoze vjetra. Prije svakog polijetanja smo mjerili jačinu i pravac vjetra te iz tablica određivali potrebnu brzinu vuče. U Sinju smo mogli tako polijetati sam kratko vrijeme. To je bio veliki gubitak, jer je sinjski aerodrom vrlo podesan za vuču automobilom. Iako travnata staza u Sinju nije više kakva je bila prije tridesetak godina, ipak je bolja nego na većini drugih aerodroma. Postizali visine od 200 do 250 metara i ni jednom nismo imali nikakav opasniji događaj.

Vuču automobilom smo pokušali i u Livnu. Aerodrom u Livnu je kratak i omogućava visine samo do 100 metara. Ipak smo našli rješenje. Rasporedili smo se u strelce i pretražili polje na jugoistočnoj strani aerodroma u pravcu dalekovoda. Na terenu potpuno nepodesnim za vožnju automobilom ili traktorom, čak i kod najmanje brzine, smo našli pedesetak metara ravne površine. Tu je bio teren ravan toliko, da bi se moglo  slijetati i polijetati. Ipak je bio prekratak za slijetanje ili polijetanje s modernom jedrilicom. Ali mi smo imali jedrilicu T-31, kojoj je za polijetanje dovoljna brzina tek malo veća od 50 km/h. Poletio sam u aerozaprezi i sletio na označeni teren, udaljen od praga piste skoro petsto metara. Pomakli smo jedrilicu na početak terena i ručno od praga piste dovukli vučni konop. Tako je automobil imao skoro cijelu stazu za svoju vuču. S tog smo terena za nekoliko dana poletjeli pedesetak puta. U svakom letu sam u zadnjoj kabini bio ja, jer je dužina terena zahtijevala vrlo precizno slijetanje. Greška pri slijetanju bi sigurno značila oštećenje jedrilice. Svi jedriličari, koji su se tih dana zatekli na aerodromu, su okušali polijetanje pomoću automobila na tako neobičnom terenu.

Želio sam postići veće visine. Odlične uvjete za vuču automobilom smo našli na Grobniku. Betonska staza dužine 1600 metara omogućavala je visine oko 400 metara. Nakon nekoliko sezona na Grobniku i više stotina ostvarenih letova, počela me progoniti želja po još većim visinama. Jedna od mogućnosti je bio napušteni vojni aerodrom u Udbini. Staza od 3300 metara je obećavala čudesne letove. Nažalost je u toku naših priprema vojska opet preuzela aerodrom i danas je tamo vježbalište za tenkove. Trebalo je tražiti dalje. U Ljubljani sam dobio nesigurnu nagovijest, da bi se takvo polijetanje možda moglo izvesti na putničkom aerodromu Brnik ali samo u noćno doba. Znači trebalo je tražiti dalje. Tada me prvi put obuzela misao: »Poletjeti na visinu od tisuću metara«. Na kraju mi se osmjehnula sreća. Prijatelj iz Poljske Roman Kiełpikowski me pozvao, da posjetim aerodrom, gdje on leti kao nastavnik. Tamo izvode visoka polijetanja pomoću vitla i pripremaju se na postavljanje svjetskog rekorda. I doista, vrlo brzo je stigla vijest, da je Roman postigao visinu 1691 metar i mjesec kasnije (u cičoj zimi) drugi pilot konačnih 1852 metra. Odmah mi je bilo jasno, da moram tamo otići!

Aerodrom Biala Podlaska sam posjetio u proljeće. Od kiša omekšana staza je omogućavala letove tek malo više od tisuću metara. Poletio sam pomoću vitla na kraćem konopu i postavio rekord Slovenije od 1050 metara. Više se tada nije moglo. Važnija od rekordnog leta je za mene bila spoznaja, da osobine aerodroma obećavaju neviđene do tada visine u vuči automobilom. Sljedeće godine smo došli s dvije jedrilice i za tjedan dana poletjeli tridesetak puta. Za naše pokušaje smo izabrali najbolju moguću kombinaciju: pomoćnu betonsku stazu od 2400 m, koja ima travnato pred polje dužine 2000 m.

S dvosjedom Bocianom smo postizali visine iznad 700 metara. Najviši let na 756 metara je već značio rekordnu zabilježenu visinu u vuči automobilom. S lakšim jednosjedom Olimpijom nismo mogli postići takve visine, jer Olimpija ima automatsku kuku. Kad je kut između trupa jedrilice i konopa prevelik, kuka sama otkačuje i prekida vuču. Budući da je aerodrom omogućavao još viša polijetanja, odlučili smo doći za godinu dana s drugom jedrilicom. 

Godine 2019 smo došli opet ali bolje opremljeni i s boljom jedrilicom. Bila je to povijesna jedrilica Zlin-24 Krajanek. Već prvog dana smo postigli što smo željeli, i još mnogo više. Tog je dana svjetski rekord postavljen u svakom letu. Odmah u prvom letu je Jiři Lenik  postigao rekordnu visinu 943 m. Sat kasnije je Niko Slana poletio do 1024 m.

I taj je rekord »izdržao« samo sat-dva, jer je Jaroslav Florian postigao novu rekordnu visinu od 1050 m. Još sat kasnije sam ja nadmašio prijašnje visine i otkačio na 1177 metara visine. Ali bio sam rekorder samo pola dana. Još istog dana predvečer je ponovno poletio Jiři Lenik i postigao konačnih 1223 m. Sljedećih dana se vjetar okrenuo, pa se više nismo približili rekordnim visinama.

Na našu veliku žalost se i s aerodromom Biala Podlaska dogodilo slično kao s Udbinom. Aerodrom je ponovno preuzela vojska i tako je najbolji teren za rekordne visine (možda čak u cijeloj Evropi) nepovratno izgubljen. Optimistički sam prijavio pokušaj postavljanja novog rekorda za Guinessovu knjigu rekorda. Sada znam, da ću to vrlo teško ostvariti. Ipak se pojavio tračak svjetla u tami: teren na aerodromu Boleraz kod grada Trnava u Slovačkoj.

Teren je čak duži ali ni izdaleka onako pogodan za vuču automobilom kao aerodrom Biala Podlaska. Čitavo polje za vuču je dugo skoro osam kilometara, od toga više od tri kilometra po aerodromu. Automobil bi mogao iskoristiti dio po aerodromu dug više od tri kilometra, a jedrilica bi bila 2200 metara iza automobila. Kod postavljanja dosadašnjih rekorda pista za automobil je bila duga 2400 metara. U Trnavi će taj dio biti dug oko 3500 metara. Pošto ni na jednom dijelu nema asfalta, uzeti ćemo još lakšu i sporiju jedrilicu, kako bi automobil mogao vući manjom brzinom. Dio terena između jedrilice i automobila je uistinu lošiji, ali to ni nije bitno – jedrilica je nakon pedesetak metara zatrčavanja već u zraku. Zima 2020/2021 će pokazati što taj teren omogućava. Sve moje pripreme su usmjerene na pokušaj leta do visine čak preko 1500 metara. Imam konop Dyneema ø 3 mm dužine 2200 m, a vrlo lako ga možemo produžiti za još petstotinjak metara. Konop kod dosadašnjih rekordnih letova je imao težinu oko 75 kg a novi konop je težak samo 20 kg iako je 200 metara duži.