Slovenski rekord ili nešto sasvim drugo

Autor Boris Kožuh

Nakon svjetskog još i slovenski rekord

Prije nekoliko godina bili su Matija i Luka Žnidaršič naši gosti na aerodromu u Otočcu. Imali smo svoje vitlo, a povremeno smo dobili i Super Cuba iz Splita. U Otočcu smo u to vrijeme letjeli na dvosjedu-oldtimeru Slingsby T-31. Matija i Luka su došli jednog vikenda i napravili nekoliko letova pomoću vitla. Nakon povratka u Ljubljanu, Luka je na slovenskim jedriličarskim stranicama objavio kratak izvještaj s naslovom: To letenje je nešto sasvim drugo! I ovaj članak je baš o tome – o nečem sasvim drugom. Dugi preleti so doista lijep doživljaj i veliko postignuće, i prevrtanje u zraku je lijepo, čudesni su i visinski letovi na valovima ili padini. Ali ipak, od svega toga, jednostavno rečeno, najljepše je letjeti – biti u zraku i letjeti kao ptica.   

Drugog siječnja ove godine je na aerodromu Biala Podlaska posada zrakoplovnog centra BB Aero iz Rybnika u Poljskoj postigla novi visinski rekord u polijetanju pomoću vitla. Nastavnik letenja Ireneusz Boczkowski je s jedrilicom SZD 54-2 Perkoz otkačio konop na visini 1852 metra. Time je oborio stari rekord koji je iznosio 1791 metar.

Točno tri mjeseca nakon toga, drugog travnja je pilot Aerokluba Split Boris Kožuh na istom aerodromu postavio slovenski visinski rekord u polijetanju pomoću vitla. Uvjeti su bili mnogo lošiji nego u siječnju. Bio je jak bočni vjetar, a radi mokrog terena vitlo je bilo tako postavljeno, da se moglo upotrijebiti samo nešto više od polovine konopa za vuču. Tako je novi slovenski rekord »samo« 1050 metara.

»Tjedan dana prije toga pozvao me prijatelj Roman Kielpikowski na letenje u mjesto Biała Podlaska. Biała je skoro na kraju svijeta. Bio sam tada u Krakovu u Poljskoj, i trebalo mi je još punih šest sati automobilom do aerodroma u Białoj. Čim sam stigao na aerodrom, već sam po vjetru znao, da visine neće biti kao u siječnju.  

Na startu su bili učenici akrobacija i nastavnici BB Aero. Bio je tu i Ireneusz Boczkowski – svjetski rekorder. Roman i ja smo pripremili jedrilicu Perkoz. Ja sam bio na prednjem  sjedištu, a Roman na zadnjem.

Start je bil vrlo lak, bez problema, usprkos jakom bočnom vjetru. Vitlo WS-02 naime daje jedrilici veliko početno ubrzanje i odmah smo se odlijepili od zemlje. Osjećaj kod prvih tristo metara penjanja je skoro isti kao kod polijetanja pomoću vitla kod nas. To je čudesan pogled, kad vidiš kako se hangar naglo smanjuje i tone ispod jedrilice. Onaj tko nikad nije polijetao pomoću vitla ne zna za taj osjećaj i pogled. To se ne može usporediti s polijetanjem u aerozaprezi.  

Drugi dio penjanja već nije tako jedinstven, pošto si već daleko od zemlje i jedva zapažaš penjanje. U usporedbi s »običnim« polijetanjima, koje radimo kod nas, penjanju nema kraja! Nakon dugo vremena, kad već rukom skoro dohvatiš nebo, osjetiš kraj vuče i otkačiš konop. Otkačio sam na visini od 1050 metara iznad nivoa aerodroma. Aerodrom je vrlo blizu granice između Poljske i Bjelorusije. Pokrajina je ravninska pa se sa visine otkačivanja vidi velik dio Bjelorusije i grad Brest. U mislima i mašti sam bio i tamo, pošto i u Bjelorusiji imam nekoliko dobrih prijatelja pilota.  

Budući da je već bilo dosta kasno poslijepodne, nije bilo termike, a na startu su za akrobatske letove čekali ostali piloti, naš je rekordni let trajao samo dvanaest minuta. Tada sam se sjetio događaja iz moje letačke mladosti. Netko iz naše grupa mladih jedriličara našao je podatak, da u Splitu živi pilot Ignacije Bulimbašić, koji je u pionirsko doba avijacije, pred prvi svetski rat, letio na motornim avionima u Parizu. Čak je nastupao i na javnim priredbama i bio jedan od poznatijih pilota onog doba. Mada u našoj grupi nitko nije bio motorni pilot, ipak smo ga potražili i pozvali da uveliča godišnju skupštinu našeg aerokluba. Došao je i naravno očarao sve prisutne svojim pričama o prvim počecima avijacije u ono pionirsko doba. Između ostalog je opisao letenje onog doba rečenicom: »Poletiš, pet minuta se vrtiš po zraku i brzo na zemlju«. U to doba u našem klubu nitko nije letio akrobacije, ni na avionima ni na jedrilicama. Zato smo bili malo razočarani pionirskom erom avijacije. Naime, mi smo se trudili ostati na jedrenju koliko je god moguće duže, najbolje od polijetanja pa sve do večeri. A tu najednom: brzo u zrak, pet valjaka i odmah na zemlju! Slično kao u tim pionirskim vremenima, Roman i ja smo nakon dugog penjanja vrlo brzo krenuli u školski krug i na slijetanje, te prepustili jedrilicu ostalim pilotima na startu. Lupinge i valjke smo ostavili za drugi dan.       

Naravno, dan nije mogao proći bez zabavnih scena! Najprije se u blato ukopao džip koji je razvlačio konop od vitla do jedrilice. Sjeli smo u moj kombi VW i otišli ga izvući iz blata.  Završilo se kao u filmskoj komediji: ne samo da ga nismo uspjeli izvući, već je sada u blatu ostao i kombi! Skupila se poveća skupina promatrača, koju je naša akcija spašavanja neizmjerno zabavljala. Ali kad su vidjeli da je situacija postala ozbiljna, nesebično su prišli i zajedničkim snagama smo izvukli automobile – naravno blatnjavi od glave do peta.

Drugi sličan događaj je bio povratak jedrilicom do jedinog hangara na aerodromu. Najbliže mjesto, gdje jedrilica može sletjeti je skoro tri kilometra udaljeno od hangara. Aerodrom ima nekoliko betonskih pista (jedna je čak ostala od vremena njemačke okupacije, dok je ostale izgradila vojska). Najduža staza ima 3300 metara, druga 2400, a ostale su kraće. Pošto se na aerodromu ne odvijaju samo letačke aktivnosti, morali smo se vraćati od slijetanja do hangara skoro sat vremena. Tješila nas je jedino misao o tome, da je i penjanje pomoću vitla trajalo triput duže nego obično.

Na kraju me zabavio i sam hangar. Hangar je ogroman, u njemu stoje dva obnovljena mlazna aviona (vlasništvo kluba), desetak ultralakih aviona i još desetak motornih zmajeva. Mi smo imali samo dvije jedrilice, a mogli smo ih imati deset i još bi ostalo mjesta. Najneobičnija su bila vrata: zbog širine i visine hangara su ta vrata zasigurno među najvećima na svijetu. A što je najvažnije – bez ikakvog pogona. Kad je na aerodromu još bila vojska, hangar je otvaralo i zatvaralo tridesetak vojnika. Mi smo ih otvarali sa 150 konjskih snaga +2 ljudske snage.

 Drugi dan je puhao još jači vjetar pa smo postizali visine od 900 do 1000 metara. Zato sam iskoristio vrijeme za razgovor s predstavnicima grada. Zanimala me mogućnost da u lipnju ili srpnju pokušam na njihovom aerodromu postaviti svjetski rekord uz pomoć vuče automobilom. Ne samo da su se složili s mojom idejom, štoviše, obećali su mi svesrdnu pomoć u realizaciji. Odmah su ponudili vučni automobil i profesionalnog vozača. Obećali su napraviti veliku reklamu, tiskati plakate i katalog i da ne nabrajam dalje, jedva sam zapamtio sve njihove ideje i prijedloge. Pred odlaskom sam napravio nekoliko fotografija, pozdravio prijatelje i opet do kasno u noć vozio do Krakova.

Izlet do istočne granice Poljske nije mogao završiti bolje. Čudesan let i još bolji dogovor za budućnost je bilo mnogo više nego što bih mogao poželjeti. Život je ipak lijep i pravičan. Prije dvadesetak godina sam tada meni nepoznatom poljskom pilotu Romanu ponudio let na oldtimeru Slingsby T-31 (tom smo jedrilicom nekoliko godina letjeli u Otočcu i Sinju). Na svim mojim jedrilicama letenje je besplatno. Tko bi tada uopće pomislio da ćemo se nakon toliko godina ponovno susresti, sprijateljiti i da će me baš on pozvati na visinske letove pomoću vitla!«