Modra i crvena Olimpija

Autor Boris Kožuh, fotografije razni autori

Gdje je granica između normalnog pilota i zaljubljenika u povijesne jedrilice? Na lutanju po češkim sportskim aerodromima sam s Lietuvom dvosjedom posjetio prijatelje iz aerokluba Tabor. Nekoliko godina ranije nas je njihov upravnik šlepao na slavnom letu od Budjejovica do Pariza. I taj sam aerodrom ranije nekoliko puta posjetio s mojim ljubljanskim studentima na stručnim ekskurzijama po češkim školama.  

Fizičari tvrde da putovanje u prošlost i budućnost nije moguće. E u tome se varaju. Sam sam doživio takvo putovanje. U trenutku, kad sam skrenuo pred hangar u Taboru, vratio sam se pola stoljeća u prošlost. Našao sam se usred svoje jedriličarske mladosti. Na travi su stajale jedrilice iz doba mojih početaka. Imali smo tada u splitskom klubu dvije Vaje, Jastreba, Libisa 17 i Ždrala. U Taboru uistinu nisu bile te jedrilice ali bile su iz istih vremena.  Ne znajući o tome, došao sam upravo na početak sleta čeških povijesnih jedrilica. Još sam se prvi dan nekako držao uz moju Lietuvu, ali već drugi dan sam je laka srca prepustio drugima. Bacio sam se u vrtlog istraživanja kako lete češke drvene jedrilice. Bio je to nezaboravan jedriličarski tjedan. Od svega mi je u sjećanju najjači trag ostavila jedrilica ŠG-38 i polijetanje na gumu i pomoću automobila.

Tako se otvorio potpuno novi svijet mog jedriličarskog života – svijet povijesnih jedrilica. Cijelu jesen i zimu sam pretraživao internet u potrazi za oglasima. Našao sam nekoliko francuskih jedrilica i čak otišao u Francusku na razgovore. Dok sam pregovarao s Francuzima, pojavio se oglas za jedrilicu Olimpija 2b. Sjetio sam se da sam Olimpiju vidio nekoć davno u Vršcu. Olimpija iz oglasa bila je engleskog podrijetla. Prodavao ju je Andy – engleski profesionalni pilot balona iz Njemačke. Cijena jedrilice s odličnom  zatvorenom prikolicom je bila tri tisuće maraka. Teško je naći poznatiju povijesnu jedrilicu. Brzo smo se Andy i ja dogovorili i otputovao sam s Žanom u Njemačku. Andy mi je rekao da je iz Bonna, na adresi Adlerstrasse 10 i da je prikolica s jedrilicom u dvorištu ispred kuće. Našli smo Adlerstrasse 10, ali u dvorištu nije bilo prikolice. Ljubazni Nijemac na vratima nam je objasnio da on nije Andy, a ni njegov zet nije Andy. Uopće nije znao ništa o jedrilicama. Očito je bilo da Andy ne živi na ovoj adresi. U nedoumici smo nazvali našeg Andyja. Ispričao se što kasni i obećao da će doći na Adlerstrasse 10 za desetak minuta. Nismo ga dočekali ni nakon dvadeset minuta. Kad smo ga opet nazvali, rekao je da upravo skreće u ulicu. Ali opet ništa. Deset minuta kasnije sam nas je nazvao i pitao gdje smo mi. Usput je rekao da već otvara prikolicu i izvlači trup Olimpije. Nakon nekoliko minuta objašnjenja, ispostavilo se da smo i mi i on ispred kuće na Adlerstrasse 10. Ali mi smo bili u Bonnu, a on u malom gradiću 45 km od Bonna. Prije toga je spominjao samo Bonn. Bilo je to kao kad bih ja nekom strancu rekao da sam iz Splita i da je moja adresa Vladimira Nazora 10, ali ustvari bih živio u Makarskoj u ulici Vladimira Nazora 10.

Olimpija je bila u izvrsnom stanju, registrirana u Engleskoj i s važećom svjedodžbom o plovidbenosti. Jasno je da smo se u Ljubljanu vraćali s divnom modro-bijelom Olimpijom. Za letenje je još lakša od Vaje. Leti sama, sama kruži  u termici, a ustvari termika joj skoro nije ni potrebna. Radi male minimalne brzine od samo 50 km/h, može sletjeti na skoro svaku livadu. Nema kočnicu na kotaču, ali još bolje koči skijom. Nakon dodira tla, pilot potisne punu palicu naprijed i jedrilica se zaustavi nakon nekoliko metara. S Olimpijom sam letio po čitave dane i naletio više od 500 sati za samo dvije-tri godine. Olimpija je poluakrobatska jedrilica i to sam često iskorištavao na mitinzima avijacije. Kako mi vrag nije dao mira i razmišljao sam još o drugim drvenim jedrilicama, u nekom sam trenutku slabosti prodao svoju ljepoticu Olimpiju. Ustvari sam se ponio kao slon u prodavaonici porculana. Nisam bio svjestan da je to što imam čudesan biser jedriličarstva. Ubrzo sam to gorko zažalio. Tražio sam oglase ali dugo nisam našao oglas za Olimpiju. Nakon dugo godina sam ipak našao Olimpiju, ovaj put od Engleza iz Engleske. Posljednjih je godina više manje stalno kod mog prijatelja Jiřija Lenika na aerodromu Rana u Loun. Ove je godine dobila nova platna na krilima, pa će biti skoro kao nova. Olimpija je jedrilica koja budi pozornost na svakom aerodromu gdje god se pojavi. Ako zbrojim sate na modroj i crvenoj Olimpiji, ni na jednoj drugoj jedrilici nisam toliko letio. Imam više letova na Blaniku, jer sam naučio letjeti oko 250 učenika, ali nemam toliko sati. Do danas je crveno-bijela Olimpija moja i nikad se neću rastati od nje. Dobiti će odmor tek kad prestanem letjeti.