Svjetski rekord u vuči vitlom – 1852 m

Svjetski rekord u vuči vitlom – 1852 m

Objavljeno na Opensoaring.com 7. siječnja 2016., Niko Slana i Boris Kožuh)

Nastavnik jedriličarstva Ireneusz Boczkowski postigao je visinu od 1852 m na moderniziranom dvosjedu Perkoz SZD-54-2 uz pomoć vitla WS02 JK. Time je nadmašio stari svjetski rekord Romana Kiełpikowskog od 1791 m. Oba rekorda su postavljena na istom aerodromu i na istoj jedrilici. Rekordne su visine postigli na napuštenom vojnom aerodromu u mjestu Biała Podlaska. Zanimljivo je da jedriličari iz Ptuja, točnije Gregor Petrovič, već dugo razmišljaju baš o vitlu iz ove priče. “Cijena tog iznimnog vitla s velikim bubnjevima je oko 50.000 eura, a vjerojatno bi pouzdano služilo nekoliko desetljeća.

Zanimljiva je i jedrilica Perkoz -54-2, koja je jedna od novijih poljskih konstrukcija. Naši jedriličari bi trebali češće pratiti situaciju u poljskom jedriličarstvu”, tvrdi Gregor.

Učenica Dominika Domańska i instruktor Ireneusz Boczkowski pripremaju se za rekordno vuču vitlom WS-02-JK na malo snježnoj pisti pod budnim okom Stanislava Rodackog u zrakoplovu SZD-54-2 Perkoz, registracija SP-3796

Detaljniji opis toga događaja poslao nam je Boris Kožuh. Dana 2. siječnja ove godine na aerodromu Biala Podlaska posada škole letenja BB Aero iz Rybnika postavila je novi visinski rekord u vuči jedrilice vitlom. Instruktor letenja Ireneusz Boczkowski poletio je jedrilicom Perkoz s vučnim konopom nešto dužim od 3 km na visinu od 1852 metra.

U srpnju prošle godine grad Biala Podlaska i škola letenja BB Aero potpisali su ugovor o školovanju na aerodromu Biala Podlaska.

Vlasnik škole Marian Fijołek rekao nam je: „Od samog osnivanja škole planirali smo visoke letove uz pomoć vitla. Dugo smo tražili prikladni aerodrom i na kraju smo ga našli u mjestu Biala Podlaska. Jedrilicu SZD 54-2 vuklo je vitlo Moto-Hurt WS-02-JK, koje smo sami prilagodili i usavršili. Prilagodili smo ga za visoku vuču i sada ima dobro uravnotežene bubnjeve i konop za vuču od kevlara. Ovo nije bio prvi pokušaj rekordne vuče. Naši piloti jedrilica ovdje su od prosinca. Tek su sada imali doista dobre vremenske prilike: niske temperature i nebo bez oblaka. Nas inače najviše zanimaju vuče vitlom do visine od 1350 metara. Ta visina nam je potrebna za jeftino školovanje akrobacija. Već primamo prve kandidate za školovanje. Željeli bismo krenuti s školom u travnju. Uz obuku na jedrilicama, namjeravamo proširiti ponudu na obuku pilota motornih aviona i ultralakih zrakoplova. Nakon nekoliko posjeta dobro smo proučili stari vojni aerodrom, koji je jedan od najdužih u Poljskoj i okolici, te testirali opremu. Aerodrom je u potpunosti ispunio naša očekivanja. Ljudi ovdje također se vrlo zalažu za naše zajedničke planove. Sada dogovaramo sve formalnosti. Potrebna nam je stalna zona koju smo prijavili Agenciji za civilno zrakoplovstvo. To ćemo srediti do proljeća. Tek tada ćemo moći registrirati svoje poslovanje na ovom aerodromu. Visoka škola za sport također je zainteresirana za sudjelovanje. Skoro sto studenata ove škole izrazilo je želju za osnovno školovanje na jedrilicama. Osnovno školovanje (teorijski i praktični dio) u našoj školi košta oko 1000 E. Teorijski dio pruža se u obliku e-učenja, a praktični dio sastoji se od otprilike pedeset sati letenja”.

Ovdje možete naći više  fotografija rekordnog leta.

I sada o mom udjelu u ovoj akciji. Ove godine bio sam na češkom sletu ljubitelja povijesnih  jedrilica u Zabrehu, samo nekoliko kilometara od poljske granice. Tu su bila i dva pilota iz Poljske. Jednog nisam poznavao, a drugog sam upoznao petnaestak godina ranije. Sjetio sam se i imena: Roman Kielpikowski, nastavnik jedriličarstva iz aerokluba Rybnik. Prije mnogo godina smo zajedno napravili jedan let na mom povijesnom dvosjedu Tandem Tutor Slingsby T-31. Tada smo poletjeli uz pomoć vitla, ali do “normalne” visine od oko 200 metara. Oba smo se sjetili tog leta, iako se nismo od tada vidjeli. Roman je sada nastavnik letenja u školi BB Aero. Pozvao nas je da posjetimo aerodrom u mjestu Rybnik i testiramo jedrilicu Perkoz. Rybnik je matični aerodrom lokalnog kluba i škole letenja BB Aero. Pošto smo već letjeli sve povijesne jedrilice, koje su bile na sletu, a za letenje je bilo mnogo prijavljenih, odlučili smo prihvatiti njegov poziv. Posljednjeg dana sleta smo otišli u Rybnik u Poljskoj. Vrijeme je bilo lijepo, a na aerodromu vrlo živo. Održavalo se osnovno školovanje, a vitlo je vuklo do oko 300 metara. Mnogo veće visine nisu se mogle postići obzirom na dužinu aerodroma.

Poletio sam s Romanom upravo na ovom Perkozu, koji je postavio rekord i povuklo nas je potpuno isto vitlo. U školskom krugu prije trećeg zaokreta smo našli lagano penjanje na visini od oko 150 metara. Za manje od deset minuta popeli smo na visinu od 700 metara. Tako sam dobro upoznao okolicu aerodroma. Leži u ravničarskom dijelu Poljske i s ove visine možete vidjeti veliki dio Poljske. Zbog učenika kojima smo “uzeli” Perkoza, smo izvukli zračne kočnice i sletjeli. Perkoz je prekrasna jedrilica. Oduševila me, iako me moderne jedrilice ne zanimaju baš jako, čak što više mislio da me više ne može oduševiti ni jedna plastična jedrilica.

Naravno da sam iskoristio priliku i porazgovarao s direktorom škole letenja BB Aero o školovanju u akrobatskom letenju na Perkozu. U to se vrijeme još nije spominjalo povlačenje vitlom na dovoljnu visinu za to školovanje. I ja sam im ispričao o pet desetljeća svog iskustva s letenjem uz pomoć vitla, a posebno o uspješnim polijetanjima u vuči automobilom. Spomenuo sam da u aeroklubu Krila gora planiramo pokušati visoke startove ovim načinom uzlijetanja. Nisam nikad pomislio, da bi to moglo biti nešto slično njihovom rekordu koji su nedavno postavili. Imamo pripremljen konop debljine 5 mm i dužine skoro 1300 metara, a samo zbog nedostatka aerodroma i vremena još nismo realizirali plan. Želimo doseći visinu od ravnih tisuću metara. Imali smo šansu prije samo nekoliko godina, na napuštenom vojnom aerodromu Udbina u Lici. Aerodrom je bio napušten još od početka devedesetih i prazan je. Nekoliko godina sam vraćajući se iz Sinja u Sloveniju napravio nekoliko krugova po pisti dužine 3300 metara i simulirao vuču jedrilice. Na ovom je aerodromu, prije nekoliko nekoliko godina, bivši evropski prvak Ivo Šimenc planirao otvoriti školu preleta uzduž Dinarskog gorja na jedrilici ASH-25. Računao je na kandidate iz zapadne Evrope, koje bi privukao veliki potencijal ovog područja. Ja sam se pak namjeravao zajedno s mojim pilotima iz splitskog aerokluba priključiti akciji s Blanikom i automobilom za vuču. Čak smo Ivo i ja već odabrali napušteni hangar (kaponir) u kojem bi mogli držati jedrilice i raspitivali se o mogućnostima smještaja u selu. Ideja se nije realizirala, a isto tako ni naše visinske vuče automobilom. Sasvim neočekivano, doslovno preko noći, aerodrom je preuzela neletačka postrojba hrvatske vojske i naši su planovi propali. Tamo je i danas ista situacija: aerodrom koji uopće ne služi za letenje, već za tenkovske vježbe. Istini za volju, na aerodromu u Udbini nije od aerodroma ostalo ništa osim betonske piste i nekoliko polusrušenih kaponira.
Za ovu godinu smo planirali visoke letove uz pomoć vuče automobilom na nekadašnjem vojnom aerodromu Kamen u Češkoj. Sada, kad smo doznali za rekord u Poljskoj, možda ćemo iskoristiti priliku i tamo pokazati naša polijetanja uz pomoć automobila. Možda nakon vijesti o ploči u Poljskoj odemo u njihov aerodrom pokazati svoje vuče automobilom. Letjet ćemo povijesnom jedrilicom Olimpijom 2b.