Dvije Lietuve

Autor Boris Kožuh

Lietuva jednosjed

Po dobrom iskustvu s Blanikom sam laka srca htio poslati novac i za Lak-12. Ali pokazalo se da su i Rusi bili zadovoljni te više nisu tražili da platim pola unaprijed. Čak što više, uopće ga nisam morao platiti, pošto smo se dogovorili za izmjenu u naturi. Ja sam za njih obavio nekoliko školovanja i nabavio modernu navigacijsku opremu, a Rusi su mi za to dali jedrilicu s prikolicom. To je bilo doba kad na teritoriju nekadašnje Jugoslavije nije bilo jedrilica s rasponom većim od 20 metara. U aeroklubu Celje još nisu imali Nimbusa, ni grupa 1000 još nije imala ASH-25, da još modernije jedrilice ni ne spominjem. Na hipodromu u Ljubljani smo, uz pomoć Volodje, prvi put sastavili jedrilicu. Početkom ljeta smo Saša i ja otišli u Češku i tamo obavili prve letove s Lietuvom. Lietuva je bilo uobičajeno ime za tu jedrilicu. U Rusiji je u dokumentima pisalo LAK-12, ali se u razgovorima čulo samo ime Lietuva. Tako smo jedrilicu od milja nazivali i mi.

Osim pažnje potrebne pri polijetanju i slijetanju radi niskih i dugih krila, je Lietuva bila vrlo poslušna na komandama i odlična u zraku. Tako je prvi dan s Lietuvom poletio i Saša, koji još nije imao ni dvadeset sati letenja. Kasnije smo organizirali turneju po aerodromima južne Češke. Nakon uspješnog početka sezone smo otišli u Sinj. Lietuva je u Sinju ostala nekoliko godina. Prve godine su u Sinj došli Matija i Luka Žnidaršič, da okuse letenje na takvoj jedrilici. Oni su tada imali jedrilicu Cirus 17. Lietuva im se svidjela, pa su je nakon nekoliko godina kupili.

S Lietuvom su povezane dvije zabavne prigode. U obje je u jedrilici bio moj mlađi sin Saša. Stariji sin Vasja je završio osnovno školovanje za jedriličara i za motornog pilota. To je bilo davno pa u doba koje opisujem nije više aktivno letio. Prva prigoda se dogodila u Češkim Budjejovicama. Saša je s Lietuvom poletio na jedrenje. Pošto je bio dobar termički dan, vrlo brzo nam je nestao s vidika. Nakon nekoliko sati je po radiju javio da se izgubio i ne zna gdje je, ali vidi ispod sebe dugu betonsku stazu. Trkom smo otišli do tornja – u Budjejovicama imaju goniometar. Namjeravali smo ga naći na goniometru i javiti mu pravac za povratak na naš aerodrom. Dok smo to stigli uraditi, Lietuva je već javila slijetanje na tu betonsku stazu. Više ga nismo ni čuli ni vidjeli na ekranu, a mobilne telefone u to doba nismo uopće još imali.

Telefonirali smo na aerodrom aerokluba Jindřychov Hradec, jer imaju betonsku stazu. Tamo nije sletio, pa smo telefonirali na sve vojne aerodrome u krugu sto kilometara – bilo ih je nekoliko. Svugdje smo dobili isti odgovor: »Na naš aerodrom nije sletjela nikakva jedrilica«. Pošto Lietuva ima finesu skoro pedeset, raširili smo krug potrage i zvali skoro sve vojne aerodrome u Češkoj. Bez uspjeha – sa svih smo dobili negativni odgovor. Izgledalo je kao da Lietuva nije sletjela u Češkoj. Saša je za to vrijeme čekao na travi uz neku betonsku stazu. Nakon sat vremena smo ponovno počeli nazivati na vojne aerodrome s molbom, da još jednom provjere. Dakako da su ga našli. Ali gdje? Na aktivnom vojnom aerodromu udaljenom manje od petnaest kilometara od nas. Nekoliko sati je bio na vojnom aerodromu a vojska to uopće nije znala. Događaj malo sliči na poznati događaj kad je njemačka Cessna prošla neopaženo put od ruske granice do Moskve i sletjela na Crvenom trgu, a da je radari nisu zabilježili.  

Drugi događaj ima više sportsko značenje. Saša je s aerodroma aerokluba Jaroměř poletio Lietuvom na prelet 50 km za srebrnu C značku. V Jaroměřu ga je prije polijetanja zabilježio sportski jedriličarski sudac, a i na cilju u Jičinu ga je čekao sudac. Tada još nismo upotrebljavali GPS instrumente, pa su u Češkoj takve prelete mogli potvrditi samo službeni jedriličarski suci. Možete zamisliti iznenađenje na cilju: nikad još nitko nije izveo prelet za srebrnu C značku s jedrilicom otvorenog razreda s finesom 49. U Češkoj većinom lete te prelete s jedrilicom Blanik. A ovdje najednom doleti takva orhideja, a iz nje izađe momčić, koji nema još ni srebrnu značku.

Lietuva dvosjed

S Volodjom sam stalno održavao prijateljske odnose. Prvak Slovenije Luka Žnidaršič mi je jednom spomenuo, da je čitao u knjigama o Lietuvi dvosjedu. To je tek bila bomba: dvosjed s finesom skoro 50. Proizvedene su samo dvije i jedna je bila u klubu Volodje. Naravno, da je moje prvo pitanje bilo bi li je prodali i za koliko. »Ah,« odgovorio je Volodja, »nije na prodaju jer imamo samo jednu, ali cijena bi vjerojatna bila ista kao za jednosjed«. Baš s tom Lietuvom su sovjetske jedriličarke Tamara Sviridova i Valentina Toporova postavile nekoliko svjetskih rekorda.

Taj odgovor me nije obeshrabrio, pa sam nakon mjesec dana telefonirao Volodji i zamolio ga, da pita šefa bi li mi prodali dvosjed. Nasmijao se i odgovorio: »Pa znaš da ne prodajemo«. Rekao sam mu, da ipak pita. Drugi dan sam dobio očekivani negativni odgovor. Mjesec dana kasnije sam ponovio istu vježbu. Tako sam ustrajao još sedam-osam mjeseci i jednog dana dobio željeni odgovor: »Šef je rekao  da ćemo ti je prodati – pripremi novac«. I doista dva mjeseca kasnije je u Ljubljanu stigao i dvosjed.

Pokazalo se da je to ustvari »pomoćni dvosjed«. U Litvi su dva serijska jednosjeda preradili baš zbog svjetskih i državnih rekorda u razredu dvosjeda. Kod zadnjeg ruba kabine su prerezali trup, produžili ga pola metra i tako napravili prostor za drugog člana posade. Možda se stariji čitaoci sjećaju pomoćnih sjedala u kino-dvoranama.. Malo sjedalo bez naslona je bilo složeno uz prvo normalno sjedalo na početku i kraju svakog reda. Ta mjesta su prodavali za pola cijene, kad je bila dvorana potpuno rasprodana. Na to sam pomislio svaki put kad je netko pokušavao sjesti na zadnje sjedalo. Ali je doživljaj letenja u visoko sposobnom dvosjedu bio tako privlačan, da se uvijek našao netko, tko je bio spreman na dvosatno sjedenje s koljenima ispod brade.

Drugo sjedište nije imalo komande pa je tu obično sjedio navigator, koji je morao biti doista što manji. Mogao je pomoći pilotu samo kod uvlačenja i izvlačenja stajnog trapa. Prostor je bio tako mali, da nije mogao imati leđni padobran. Zbog toga smo upotrebljavali rezervni sportski padobran starog tipa, kojeg su padobranci nosili na prsima. Najčešće su na drugom sjedalu bile djevojke. Naime prosječan muškarac bi doduše uspio sjesti na to sjedište ali bi izdržao najviše četvrt sata.

Aerodinamičke osobine dvosjeda su bile još bolje nego kod jednosjeda a i ponašanje kod malih brzina je bilo bolje. Promijenile su se bočne površine i izgleda da je to imalo koristan utjecaj na bolju koordiniranost jedrilice. Bilo je to nešto iznimno: jedrilica otvorenog razreda, koja stabilno leti kod brzine oko 60 km/h i ne pokazuje ni najmanju sklonost pasti u kovit. U Alpama sam nekoliko puta letio takvim brzinama i jedrilica se ponašala idealno mirno. Kad sam bio sam na padini, provjeravao sam ponašanje na svim brzinama – od najmanje do najveće. I svaki put me jedrilica oduševila.

Pošto nikad nisam sletio izvan aerodroma (a imam s dvosjedom prelet od 570 km, 520 km i još niz kraćih) bio sam s jedrilicom Lak-12 2R vrlo zadovoljan. Naravno da ne može konkurirati današnjim dvosjedima, ali po ponašanju na malim brzinama ih premašuje – sve od prvog do zadnjeg!

Lietuva je imala samo jednu ozbiljnu manu – veliki raspon, teška krila i stoga vrlo teško sastavljanje. U Sinju to nije bio problem, pošto je bila cijelu godinu sastavljena u hangaru. Samo dvojica na svijetu su sastavljanje Lietuve savladali velemajstorski: Matija i Luka Žnidaršič. Svaki put su je sami sastavili za petnaestak minuta. Nakon Sinja dvosjed je nekoliko godina letio u Češkoj. Danas je u Splitu i čeka na obnovu.